Posted on Category:Istorija

Najveće vojskovođe Rusije

10. Konstantin Rokosovski

rokosovski
Konstantin Rokosovski jedan je od najistaknutijih maršala SSSR-a. Bio omiljen kod vojnika na frontu i poznat po svom pozitivnom uticaju na moral boraca. Tokom Kurske bitke, sa velikim uspehom, predvodio je Severno krilo. I inače tokom čitave Beloruske ofanzive isticao se kao izvanredan vojskovođa, zbog čega mu i jeste dodeljeno zvanje Maršala SSSR-a. Malo je poznato da je Rokosovski uhapšen 1937. pod optužbom da je sarađivao sa poljskim i japanskim špijunskim službama. Preživeo je zverska mučenja, lomljenje rebara i prstiju čekićem, ali kako nije priznao krvicu, i nakon što nije osuđen, vraćen je u armiju. Kao priznanje za svoje zasluge tokom rata, povereno mu je komandovanje Paradom pobede 1945. u Moskvi. Posle rata mnogi su mu zavideli na tome što mu se Staljin obraćao neformalno, oslovljavajući ga po imenu, što je tada bila velika čast.

9. Fjodor Tolbuhin

tolbuhin
Fjodor Ivanovič Tolbuhin, maršal i heroj Sovjetskog Saveza i komandant jedinica Crvene armije koje su oslobodile Beograd, zbog čega je postao i Narodni heroj Jugoslavije. Tolbuhin je učestvovao i u Prvom i u Građanskom ratu, a u Drugom svetskom ratu se istakao u borbama za Staljingrad i Krim. Njegove jedinice 3. Ukrajinskog fronta oslobodile su glavne gradove Rumunije, Bugarske i Jugoslavije. Opisivan je kao veoma pedantan i precizan oficir, kod boraca je uživao veliko poštovanje jer je bio poznat po tome da se uvek trudio da smanji sopstvene gubitke. Sama činjenica da je poginuo 1949. i iza sebe nije ostavio memoare, niti je imao vremena da uživa u posleratnim lovorikama, kumovala je njegovom kasnijem nadimku „zaboravljeni maršal“. Trenutno je u toku polemika oko vraćanja imena ulica po ruskim generalima, a ko su ljudi čijim ulicama hodamo možete pročitati ovde: Ko su ljudi čija imena nose ulice Beograda

8. Vasilij Čujkov

čujkov
Vasilij Čujkov je zajedno sa 8. armijom garde došao do Berlina i upravo je na njegovom komandnom punktu nemački general Vejdling potpisao kapitulaciju u maju 1945. Savremenici su ga opisali kao strogog i surovog oficira kojeg je pratila sreća u borbama. Godine 1942. je povučen sa dalekog istoka i poslat na najgore ratište u tom trenutku – Staljingrad. Imao je naredbu da po svaku cenu sačuva grad. U borbama za svaku ulicu i zgradu, u trenucima kada je kontrolisao svega 10% teritorije grada, nalazio se u rovovima sa svojim vojnicima. Smatra se da je njegova taktika borbe iz blizine neutralisala brojčanu nadmoć neprijatelja i stvorila uslove za nemački poraz. Za njega se vezuje i osnivanje specijalnih jurišnih trupa (grupe od 25 do 30 boraca), koje bi iznenada upadale u zgrade i napadale neprijatelja. Zato je i dobio nadimak „General JURIŠ“.

7. Nikolaj Kuznjecov

kuznjecov
Nikolaj Kuznjecov bio je vrhunski strateg (na čelo flote postavljen već sa 37 godina), te je njegovom zaslugom flota SSSR-a ostala sačuvana u prvim danima rata. Kao da je znao šta će se desiti, flota je stalno vršila manevre i vežbe te je bila jedna od retkih vidova vojske koja je spremno dočekala nemački napad. Zaslužan je za malo poznato bombardovanje Berlina 1941. koje možda nije nanelo značajnu materijalnu štetu, ali je među stanovništvo unelo paniku i strah. Svojom artiljerijom ometao je napad na Lenjingrad, branio Moskvu, Sevastopolj i Odesu. Za vreme njegovog komandovanja Nemci nisu uspeli da osvoje nijednu mornaričku bazu. Godine 1944. dodeljen mu je čin admirala, koji je bio u rangu sa maršalskim činom. Iako vrstan vojskovođa, vrlo brzo je došao u sukob sa Staljinom posle rata, jer je insistirao na izgradnji razarača, podmornica i posebno nosača aviona. Bio je optužen za špijunažu i ražolovan. Nije padao duhom već se vremenom ponovo popeo do admiralskog čina, sve dok novi sukob, ovoga puta sa Hruščovom, nije zapečatio njegovu vojnu karijeru. Admiralski čin mu je vraćen tek posthumno.

6. Aleksandar Vasiljevič Suvorov

suvorov
Suvorov je čuvena ličnost ruske istorije. Izračunato je da je učestvovao u preko 60 oružanih okršaja i pobedio u svakom, te je njegovo ime postalo simbol junaštva i slave ruskog oružja. Prvo borbeno iskustvo stekao je u Sedmogodišnjem ratu (1756-1763), gde je učestvovao i u čuvenoj bitci kod Kunersdorfa. Naredne godine Rusiji i njemu donosile su samo nove ratove iz kojih je on uvek izlazio kao pobednik. Ratovao je protiv Turaka, Francuza, gušio ustanke gde god bi trebalo (i onaj pod vođstvom Tadeuša Košćuška), jednom rečju bio je nepobediv. Ostali su zapisi o njemu i njegovom asketskom načinu života, malo je spavao, prvi je stupao u borbu, poslednji iz nje izlazio, obične vojnike oslovljavao je sa „brate“, što u to vreme nikako nije bilo uobičajeno. I pored te prisnosti sa svojim vojnicima, bio je zagovornik stroge discipline i teške obuke koja će kasnije biti prihvaćena u vojskama širom sveta. Bio je veliki vernik, te su večernja bogosluženja u njegovim jedinicama bila obavezna. Ne možemo nabrojati sve bitke u kojima je učestvovao i sva odlikovanja koja je dobio, ali ćemo izdvojiti jednu njegovu rečenicu koja ga je možda najbolje i opisivala: „Svaki pošten čovek ima čestito ime, ali ja sam svoje uložio u slavu Otadžbine i svaki moj postupak bio je usmeren na njenu dobrobit.“

5. Petar Nikolajević Vrangel

vrangel
Petar Nikolajević Vrangel je jedna od najvažnijih ličnosti i oficira „belih“ Rusa. Po prezimenu vidimo da je poticao iz nemačke porodice, veoma poznate, a prvobitno opredeljenje mu nije bilo za vojni poziv već je po obrazovanju bio rudarski inženjer, međutim 1901. godine postaje rezervni vojni oficir. Aktivno se priključuje ruskoj vojsci tek kada je počeo Rusko-japanski rat 1904/5. godine, i od tada počinje njegova sjajna vojnička karijera. General je postao već 1917. zbog uspeha u Prvom svetskom ratu, ali iste godine izbija i revolucija u Rusiji i građanski rat. Vrangel napušta vojsku i odlazi na Jaltu, na Krim, gde ga hapse boljševici, ali on beži iz zatvora i pridružuje se novoformiranoj ukrajinskoj vojsci. Ukrajina je u to vreme bila nemačka marionetska država, i kada je to video, napušta i njih i pridružuje se antiboljševičkoj Dobrovoljačkoj armiji na Kavkazu, gde preuzima komandu nad jednom divizijom, koja kasnije prerasta u korpus i na kraju postaje Kavkaska dobrovoljačka armija. Postigao je velike uspehe boreći se protiv Crvene armije, međutim, jedan od razloga pobede boljševika bila je svađa glavnokomandujućih carskih snaga. On dolazi u sukob sa generalom Denjikinom i zbog tog sukoba biva smenjen. Godine 1920. Vrangel preuzima dužnost vrhovnog komandanta snaga Belih na Krimu, formira posebnu vladu, sprovodi reforme (agrarnu reformu ne bi li rusko stanovništvo privukao na svoju stranu), ali bilo je suviše kasno da se išta ozbiljno uradi. Kada je video da će snage carske vojske da pretrpe poraz, zahvaljujući pre svega njegovoj diplomatskoj aktivnosti, uspeo je da organizuje evakuaciju 150.000 vojnika, ranjenika, civila – uglavnom inteligencije, udovica, siročadi sa Krima, obezbedivši za to 150 brodova. Od 1919. do 1925. godine u našu zemlju je stiglo oko 50.000 izbeglica iz bivše ruske imperije, dok su u Sremskim Karlovcima bili stacionirani ruski oficiri i manji kozački odred Garde. U periodu 1920–1926. boravio je u Sremskim Karlovcima (i danas tamo stoji spomenik u njegovu čast), odakle je otišao u Brisel, gde je 25. aprila 1928. godine iznenada umro u svojoj pedesetoj godini. Postoje spekulacije da ga je brat njegovog sluge otrovao. Njegova poslednja želja je bila da bude sahranjen u „bratskoj slovenskoj pravoslavnoj zemlji, na komadu ruske zemlje”. Želja mu je ispunjena 1929. godine. Njegovi posmrtni ostaci preneti su u Beograd i danas počivaju u ruskom hramu Svete Trojice na Tašmajdanu.

4. Mihailo Ilarionovič Kutuzov

kutuzov
Mihailo Ilarionovič Kutuzov je bio ruski general-feldmaršal, kome se pripisuje da je spasao Rusiju za vreme Napoleonove invazije Rusije 1812. godine. Komandovao je ruskim korpusom 1805. kada je Napoleon napredovao prema Beču. Pobedio je u bici kod Direnštajna 1805. godine. Izvevši strateške manevre, izvukao je vojsku iz opasnosti okruženja i porazio je maršala Miru kod Amštetena i Mortijea kod Direnštajna. Taj manevar je ušao u istoriju ratovanja. Uoči bitke kod Austerlica pokušao je da spreči savezničke komandante da ulaze u bitku, jer je smatrao da nije pogodan trenutak. Međutim, bio je preglasan od strane Austrijanaca, pa je za bitku pokazao jako malo interesa. Učestvovao je u bici i u njoj je ranjen. Posle te bitke ruski car je sklonio Kutuzova od komandovanja armijom. Od 1806. do 1811. godine bio je vojni gubernator Kijeva i Litvanije. Car ga ponovo postavlja za komandanta moldavske armije tek 1811. godine. U bici kod Rusa komandovao je armijom i porazio višestruko brojniju tursku vojsku. Bilo je 60.000 Turaka protiv 15.000 Rusa. Kutuzov je namerno povukao rusku vojsku na drugu stranu Dunava, zavaravši na taj način protivnika. Tajno je nekoliko meseci kasnije preko Dunava na tursku stranu prebacio manju jedinicu, sa kojom je noću iznenadio tursku vojsku. Više od 9.000 Turaka poklano je te noći, pa se turski komandant Ahmet-paša predao Kutuzovu. Posle toga je sklopljen Bukureštanski sporazum. Car je Kutuzova posle tog uspeha imenovao knezom. Kada je Napoleon napao Rusiju, njena odbrambena taktika je bila „spržena zemlja“, a ona je podrazumevala povlačenje i ostavljanje pustoši za sobom kako ništa ne bi moglo koristiti Napoleonu. Tek imenovanjem Kutuzova za glavnokomandujućeg Rusi se okupljaju nedaleko od Moskve i dolazi do jedne od najvećih bitaka do tada, u kojoj je učestvovalo četvrt miliona vojnika. Gubici su na obe strane bili veliki, a nakon bitke Kutuzov se vraća strategiji „spržena zemlja“, koja će se ispostaviti kao pobedonosna u ovom ratu.

3. Nikolaj Rajevski

Rajevskij
Najčuveniji pukovnik ruske vojske Nikolaj Nikolajevič Rajevski je Lavu Tolstoju poslužio kao inspiracija za lik grofa Vronskog u romanu “Ana Karenjina”. U pomoć Srbima koji su bili u ratu sa Turcima davne 1876. godine, dolazili su mnogobrojni dobrovoljci iz inostranstva, najviše iz Rusije. Među mnogim dobrovoljcima bio je tridesetogodišnji ruski pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski, potomak čuvene ruske plemićke porodice . Tokom priprema Srbije za rat, kao izaslanik ruskog cara Aleksandra II, Rajevski je 1867. u više navrata boravio u izviđačkoj misiji obilaska putnih pravaca prema Bosni, poprišta budućeg rata, a o svojim zapažanjima obaveštavao je vlast u Srbiji i vladu Rusije. Prema najprevođenijem romanu, nakon što se Karenjina bacila pod voz, grof Vronski se prijavio u dobrovoljce i otišao u rat u Srbiju. Tolstoj time završava priču, a život Nikolaja Rajevskog okončao se pogibijom u bici sa Turcima 20. avgusta 1876. kod sela Gornji Androvac, nedaleko od Aleksinca. Legenda koja prati ovog oficira kaže da je samo nekoliko trenutaka pred pogibiju Rajevski završio ručak rečenicom: „Ako poginem, srce mi ostavite u Srbiji a telo prenesite u Rusiju“. Legenda ili ne, njegovo telo sahranjeno je u porti manastira Svetog Romana u Đunisu, a odatle je posle nekoliko dana preneto u Beograd. Petog septembra ispraćeno je uz velike počasti za Rusiju, posle opela u Sabornoj crkvi kome je prisustvovao kralj Milan. Za vreme opela u Sabornoj crkvi činodejstvovao je prvi srpski mitropolit Mihailo sa sedamnaestoricom sveštenika. Srce je ostalo u porti manastira.

2. Georgij Žukov

žukov
Čuveni maršal Žukov. Četvorostruki Heroj Sovjetskog Saveza, legenda Crvene armije o čijim zaslugama pred Otadžbinom možemo pisati danima. Mnogi smatraju da je baš Žukov promenio tok istorije, te ga stavljaju u ravan sa Aleksandrom Velikim i Napoleonom. U vojsku je stupio još 1915, a 1918. se priključio Crvenoj armiji. Akademsko vojno obrazovanje nije imao ali ga je uspešno zamenio iskustvom iz Prvog svetskog i Građanskog rata. Godine 1939. biva postavljen za komandanta Prve grupe armija u Mongoliji. U ratu sa Japanom i kasnije u Drugom svetskom ratu, njegovo ime je bilo naizostavno u svakom izveštaju sa fronta na kom je učestvovao. Bitke kod Moskve, Staljingrada, Kurska i bitka za Belorusiju samo su neke od mnogih gde je njegov talenat za komandovanje došao do izražaja. I sam Staljin je bio veoma svestan njegove vrednosti, nazvavši ga „spasiocem Moskve“. Žukov je uvek dobijao najteže zadatke, tamo gde je bila potrebna disciplina i odlučnost slali su njega, a on je odgovarao pobedama nad neprijateljem. I on sam je govorio da je iz celog rata naviše upamtio bitku za Moskvu. Rat je završio kao legenda Crvene armije, ali čudnim događajima nakon Staljinove smrti lično je uhapsio Beriju. Ali kako nije bio vičan politici koliko vojnoj strategiji, godine 1956. biva optužen za narušavanje lenjinističkih principa i smenjen. Kasnije mu je Hruščov ponudio povratak u službu, ali je Žukov to odbio. Umro je 1974. godine.

1. Aleksandar Kolčak

Kolchak
Mnogi će nam osporiti mesto broj jedan, ali imamo pravo da budemo subjektivni i Aleksandra Kolčaka postavimo na njega. Možda mnogi od vas i nisu čuli za njega, možda on i nije bio najveći od najvećih ruskih vojskovođa, ali je svojom čašću i odanošću zakletvi zaslužio mesto u ovom tekstu. Da nije bilo Oktobarske revolucije, ime ovog čoveka ostalo bi upamćeno kao ime heroja iz nekoliko ratova i velikog istraživača polarnih predela. Prema nekim izvorima, porodica Kolčak vuče korene sa prostora Balkana. Ime Aleksandra Vasiljeviča Kolčaka do I Svetskog rata bilo je vezano pre svega za polarna istraživanja. Učestvovao je u tri polarne ekspedicije koje su istraživale mogućnosti prolaza iz Atlantskog okeana u Pacifik preko Severnog ledenog okeana. U poslednjoj ekspediciji, komandovao je brodom Zarja i pronašao ostrvo koje je po njemu dobilo ime. U rusko-japanskom ratu, 1904-1905. godine komandovao je brodom minopolagačem, uspešno je potopio jedan japanski razarač, ali je bio ranjen i zarobljen. Zbog slabog zdravlja, ubrzo je oslobođen iz zarobljeništva i vratio se svojoj porodici. Početak I svetskog rata zatekao ga je na dužnosti u pomorskom gerneralštabu ruske vojske. Ubrzo kreće u aktivnu borbu i pokazuje kako mala ruska Baltička flota može da se nosi sa daleko moćnijom nemačkom. Hrabro je prilazio nemačkim gradovima Dancigu i Šćećinu (danas u Poljskoj) i brodom kojim je komandovao polagao mine gotovo u samim lukama. Njegova hrabrost, odlučnost i viteštvo u borbi doprineli su da ga car proglasi za najmlađeg kontraadmirala u ruskoj mornarici i imenuje za komandanta Crnomorske flote. Posle Februarske revolucije, Kolčak je prvi u Crnomorskoj floti položio zakletvu Privremenoj vladi, ali je nedugo zatim Sevastopoljski savet odlučio da se razoružaju oficiri, osumnjičeni za kontrarevoluciju, između ostalih, oduzmu Kolčaku Đorđevsko oružje – Zlatnu sablju, koju je dobio za odbranu Port-Artura. Admiral je bacio sablju u more sa rečima: „Novine ne žele da imamo oružje, neka ide u more“ i sačuvao čast oficira. Posle tri nedelje su ronioci izvadili sablju i vratili Kolčaku, ugraviravši natpis: „Vitezu časti admiralu Kolčaku od Saveza oficira armije i flote”. Kada je podela na „crvene „ i „bele“ bila već gotova, preuzima ulogu Vrhovnog poglavara Rusije, vođe pokreta protivnika boljševika i organizuje otpor boljševicima na širokom prostoru, od Urala do Vladivostoka. U početku je njegova vojska nizala pobedu za pobedom protiv neorganizovanih boljševika, uživao je podršku Engleza i Poljaka. Uz pomoć saveznika, među kojima je bila i Srpska legija, 1918. godine Beli su se našli na samo 200 kilometara od Moskve. Ali kako je predaleko napredovao, linije snabdevanja su bile sve lošije i tu počinju njegovi problemi. Boljševici su shvatili da je on glavna opasnost za uspeh revolucije te su sve svoje snage usmerili protiv njega. Bitke su bivale sve veće kao i gubici na obe strane. Kako, za razliku od „crvenih“, Kolčak nije mogao sa lakoćom da vrši popunu svojih redova, bio je primoran na povlačenje. U to vreme mnoge strane vojske su bile na teritoriji bivše carevine, ali su jedna po jedna okretale leđa Admiralu. Kolčak je bio primoran na povlačenje koje je više ličilo na evakuaciju svega što je predstavljalo jedan način života. Svi pogledi bili su upereni u admirala, Vrhovnog poglavara Rusije, ali on je bio nemoćan. Suočen sa opštim slomom svojih armija, sa izdajom i ignorisan od Sila Antante, Kolčaku je jedino ostalo da organizuje evakuaciju prema Irkutsku. Njegov voz kretao je poslednji, posle ranjenika, vojnika, državne blagajne i najbližih saradnika. Pre dolaska kompozicije u Irkutsk, revolucionari su tamo preuzeli vlast i tražili admiralovu glavu kao uslov da se strane trupe, među kojima su Česi bili najbrojniji, mogu u miru povući iz Rusije. Kolčak odbija da se preobuče u češku uniformu i tako napusti Rusiju i na železničku stanicu u Irkutsku izlazi u punoj admiralskoj uniformi sa svim odlikovanjima koje je dobio za vreme služenja svojoj državi. Biva odmah uhapšen i odveden u zatvor. Njegove verne trupe predvođene generalom Aleksandrom Kapelom (još jedan veliki junak ovoga rata) očajnički pokušavaju da stignu u Irkutsk i oslobode svog komandanta. Admiral Kolčak i Pepeljajev (premijer vlade „belih“) odvedeni su na obalu reke Ušakovke u zoru, 7. februara 1920. gde su streljani. Admiral Kolčak bio je više figura koja je po svom ponašanju, ophođenju, shavatanju časti i vezanosti za prijatelje i saradnike više podsećala na srednjevekovnog viteza nego na ljude koji su bili u skladu sa duhom vremena. Ostala je zabeležena njegova izjava u tim nepredvidivim vremenima: „Ne kockam se sa idejom velike, nedeljive Rusije.“ O ovom velikanu snimljen je i film „Admiral“ koji vam toplo preporučujemo.

Posted on Category:Istorija

10 Zanimljivosti o Karađorđevićima koje niste znali

10. Karađorđev grad

karagrad
Iako danas ne izgleda ni kao grad ni kao utvrđenje, nekada je bio baš to – utvrđenje izgrađeno oko rezidencije Đorđa Petrovića, vođe Prvog srpskog ustanka. Karađorđe ga je sagradio u periodu od 1811. do 1813. godine i bio je zamišljen kao utvrđenje oko njegove rezidencije, opasano kamenim zidovima visine tri metra sa odbrambenim kulama. Nakon sloma ustanka 1813. godine, biva spaljen od strane Turaka, ali svoje drugo i mnogo veće razaranje doživljava 1877. godine, jer su se u njemu utvrdili vojnici pobunjenog Drugog lepeničkog bataljona koji su odbili da u Kragujevcu polože zakletvu dinastiji Obrenović. Njihovim dolaskom u Topolu nastala je poznata Topolska buna, koju je ugušio potpukovnik Milutin Jovanović, a u znak odmazde Topolski grad je sravnjen sa zemljom. Kada je sreski načelnik zamolio više vlasti da se od kamenja razrušenog grada sazida most na Jasenici, odgovoreno mu je da se to ne može dozvoliti, jer bi, okupljeno na jednom mestu, kamenje Karadorđevog grada predstavljalo neku vrstu svetinje. Rečeno mu je da zapovedi svakom seljaku u okolini da po jedna kola kamena od srušenih zidina i grada u Topoli odvuče kud zna – kako, u doslovnom smislu, od Karađorđevog grada ne bi ostao — ni kamen na kamenu. Od nekada utvrđenog Karađorđevog grada ostali su danas samo njegov konak sa kulom i crkveni zvonik, koji je imao i namenu odbrambene kule. Na sredini dvorišta nalazi se plato na kojem je spomenik Karađorđu, rad vajara Petra Palavičinija iz 1938. godine. Zanimljivo je spomenuti da se u duhu rivalstva dve dinastije, Karađorđevića i Obrenovića, razvilo i rivalstvo Topole , koja je tradicionalno bila naklonjena Karađorđu, i Aranđelovca, koji je pak bio naklonjen Milošu Obrenoviću.

9. Karađorđev top i kruna Kralja Petra I

kruna
Karađorđev top aberdar danas se nalazi ispred Karađorđevog konaka u Topoli, a specifičan je po tome što nikada nije upotrebljen u borbi. Njegova uloga je bila nešto drugačija. Svaki put kada bi narodu trebalo objaviti neku bitnu vest, pucanj iz ovog topa bi to najavio. Pamte se priče da je bio toliko glasan da se njegov pucanj čuo i do udaljenosti od 30 sati hoda, što bi bilo negde oko 70 km razdaljine. Ono što je top učinilo dodatno zanimljivim jeste činjenica da mu nedostaje desna drška, koja je imala oblik delfina. Ona je otkinuta kako bi se od nje izlila kruna za Kralja Petra I, 1904. godine, i tako ostvarila veza novog kralja sa njegovim pretkom Karađorđem. Zanimljivo je i da je kruna iz Francuske, u kojoj je izlivena, u Beograd došla čuvenim Orijent Ekspresom. Inače, to je jedina kruna nekog srpskog vladara koja se danas nalazi u Srbiji, te je tako kruna Stefana Dečanskog u muzeju Cetinjskog manastira, a dve krune srpskih despota u muzejima u Beču i Budimpešti.

8. Svadba

svadba
Na svadbi Aleksandra I i Marije 1922. prisustvovala je i delegacija iz Austrije, iako je pre samo 4 godine naša zemlja bila u ratu sa njom, ali je, sa druge strane, delegaciji Bugarske bio zabranjen dolazak na svečanost. Gledajući spise i račune nailazi se na zanimljiv podatak da su gosti sa svadbe ukrali skoro pola srebrnog escajga koji je bio postavljen. Spomenućemo još da je iste večeri, u svečano okićenom vozu, kraljevski par otputovao na svadbeno putovanje u Sloveniju, na Bled.

7. Kraljeva kuća na Oplencu

kraljeva-kuća
Valjalo bi prvo reći da se prostor današnjeg Oplenca i Topole pre 17. veka pominje pod imenom Kamenica, po obližnjoj reci. Sadašnje ime Oplenac je dobio po hrastovim šumama kojima je bio prekriven, a od kojih se pravio oplen, važan deo na drvenim, zaprežnim kolima. Kuća kralja Petra, ili Kraljeva kuća, izgrađena je kao kuća iz koje će se nadgledati radovi na izgradnji crkve Sv. Đorđa. Ubrzo po njenoj izgradnji, 1910. godine,u kuću se sa poslugom uselio kralj Petar I, i u njoj boravio sve do 1915, kada je sa vojskom krenuo u povlačenje preko Albanije. Posle smrti kralja Petra I, 1921. godine, a naročito posle sahrane ubijenog kralja Aleksandra, u kuću su odlagani venci od plemenitih metala (od zlata i platine) koje su državne delegacije donosile na sahrane. Napomenućemo da je na sahranu Kralja Aleksandra češka delegacija donela venac izrađen od zlata težine 70 kilograma. Nažalost, ovim vrednim predmetima se gubi svaki trag tokom 1947. i 1948. godine. Danas se prostor kuće koristi za izložbe u vezi sa dinastijom Karađorđević.

6. Crkva Svetog Đorđa na Oplencu

crkva-na-oplencu
Neposredno po dolasku na presto Majskim prevratom 1903. Petar I Karađorđević je izabrao mesto za dinastičku zadužbinu, crkvu – mauzolej, na vrhu Oplenca. Crkva Svetog Đorđa na Oplencu građena je kao hram i mauzolej vladarske porodice Karađorđević. Ona dominira krajolikom u koji se uklapa kako prefinjenim izgledom tako i materijalom od kog je sačinjena, a belina mermera u kontrastu sa zelenilom šuma oko nje predstavlja savršeni sklad. Posle drugog konkursa za idejno rešenje izabran je projekat crkve u srpsko-vizantijskom stilu, rešenje mladog Koste J. Jovanovića. Samu gradnju crkve prekidali su prvo Balkanski, a zatim i Prvi svetski rat, te je kralj Petar I umro 1921. ne dovršivši svoju zadužbinu. Zamisao je bila da se na zidove crkve uklešu imena svih stradalih vojnika u Balkanskim ratovima, ali, kako je nedugo zatim u Prvom svetskom ratu Srbija izgubila preko 350.000 vojnika, od te ideje se moralo odustati.

5. Slava dinastije

sveti-andrej
Karađorđevići danas slave Svetog Andreja Prvozvanog, ali pre više od 120 godina Karađorđe se molio i sveću palio drugom svecu, Svetom Klimentu Rimskom. Karađorđevići su ovom svecu palili sveće i molili mu se sve do 1890. godine, kada je kralj Petar I Karađorđević odlučio da promeni slavu i da slavi Svetog apostola Andreja Prvozvanog, koji se obeležava 13. decembra! Čika Pera, kako su ga Srbi zvali, posle smrti svoje supruge, kneginje Zorke, zatražio je od srpskog mitropolita Mihaila da mu odobri da promeni slavu i da umesto Svetog Klimenta Rimskog počne da slavi Svetog apostola Andreja Prvozvanog jer je smatrao da ga do tada slavljeni svetac ne čuva dovoljno. Datum je verovatno izabrao jer su Karađorđevi ustanici na praznik Andreja Prvozvanog 1806. godine oslobodili beogradsku varoš.

4. Kraljica Marija – prva žena vozač

marija
Kraljica Marija, žena kralja Aleksandra I, bila je omiljena u narodu. Savremenici kažu da je ona bila sve što je narod u tom trenutku želeo od vladarke – dobra supruga, požrtvovana majka, vredna domaćica i dostojanstvena kraljica koja je za svakoga imala blagu reč. Rođena je kao treće dete rumunskog kralja Ferdinanda. Rumuni u lukama na Dunavu i dan-danas goste iz Srbije oslovljavaju sa „kuskre“, što se prevodi kao „prijatelju“ i „prijo“, a sve zbog braka njihove princeze Marije i Aleksandra Karađorđevića. Bila je imenjakinja sa svojom majkom, ali je ubrzo dobila nadimak Minjon. Neki kažu da je to zbog toga što je bila ‘slatka kao minjon’. Drugi kažu da je nadimak dobila po nazivu opere koju je njena majka gledala neposredno pre nego što ju je rodila. Pored toga što je bila lepa, reč je bila o veoma obrazovanoj dami – školovala se po najprestižnijim školama, a osim rumunskog govorila je tečno engleski, nemački i francuski jezik, a posle udaje i srpski. Malo je poznato da je bila veliki zaljubljenik u automobile, a i prva žena u kraljevini koja je imala vozačku dozvolu. Njenu sreću pomutila su dva događaja – atentat na kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine i beg iz zemlje 1941. Ispostaviće se da se nikada više u Srbiju nije vratila.

3. Imena dece Aleksandra i Marije

shs
Kralj Aleksandar ujedinitelj je rastuće nacionalne netrpeljivosti pokušao da reši po američkom receptu. Umesto Srba, Hrvata i Slovenaca stvorio je novu naciju kojoj su svi pripadali – Jugoslovene. Kao jedan dokaz njegove ljubavi prema novoj državi navodimo primer da svojim sinovima dao imena koja su najčešća u te tri nacije – Petar, Tomislav i Andrej.

2. Provera muškosti

kralj-aleksandar
Malo je poznato da je kralj Aleksandar u mladosti bolovao od upale testisa, a nakon prelaska Albanije 1915. stanje mu se pogoršalo. Sam Nikola Pašić se te bolesti najviše plašio, jer je postojala mogućnost da ona okonča vladajuću dinastiju. Posle rata Aleksandru su dovođene dame da bi se proverila njegova seksualna moć. Iz jedne takve probe s lekarkom iz Francuske, kažu hroničari, poslednjeg dana decembra 1920. rodila se i zdrava devojčica Jelena.

1. Đorđe Karađorđević

đorđe-karađ
Od početka pisanja ovog teksta mesto broj 1 je čuvano za Đorđa Karađorđevića – nesuđenog kralja. Naime, malo ljudi zna da je on stariji brat kralja Aleksandra koji je trebalo da nasledi presto, ali je sudbina umešala svoje prste. Princ Đorđe Karađorđević rođen je 8. septembra 1887. godine, na Cetinju, na dvoru svoga dede po majci, knjaza Nikole, koji će tek kasnije postati kralj Crne Gore. Pohađao je Vojnu akademiju u Rusiji, skrivajući svoje plemićko poreklo od drugih kadeta. Nakon 1903. vraća se u Srbiju i postaje prestolonaslednik. Đorđe je bio omiljena ličnost u srpskom narodu. Posle kralja Petra daleko najomiljenija. Kako je bio malo prgave naravi, 1909. se desio incident u kojem je, u napadu besa, šutnuo poslužitelja Kolakovića u stomak, a ovaj je umro nekoliko dana kasnije. Đorđe je odmah zatim abdicirao u korist mlađeg brata Aleksandra. Učestvovao je u oba balkanska rata, i u Prvom svetskom, kada će biti teško ranjen u Bici na Mačkovom kamenu, kod Krupnja, prilikom vođenja junačkog kontranapada protiv neprijatelja koji je nadirao. O ovom jurišu se takođe u javnosti jako malo zna, a bio je jedan od onih koji su mogli odlučiti rat. Zapisano je da je Đorđe skoro demoralisanim vojnicima poviknuo: „Vojnici! Ja sam princ Đorđe, stariji sin vašeg kralja! Neka hrabri pođu za mnom!“. Bio je prek i prgav, mnogi kažu baš na Karađorđa, ali i hrabar i veliki rodoljub. Nije bio neki vrstan političar i taktičar, tokom Aneksione krize je davao neodmerene i zapaljive izjave protiv Austrije, čak je na današnjem Trgu republike zapalio zastavu Monarhije, ali ga je valjda zbog svega toga narod i voleo toliko. Mnogi se slažu da jeste bio malo čudan čovek, ali se isto tako slažu da je nepravedno odveden u psihijatrijsku bolnicu u Nišu 1925. Postoje mišljenja da ga je njegov mlađi brat tamo poslao, plašeći se njegove popularnosti u narodu. Bilo kako bilo, 1941, kada je Nemačka okupirala Srbiju, njemu je od strane okupatora ponuđeno da postane kralj i tako da legitimitet nemačkoj vlasti. Đorđe je to glatko odbio, odbio je i ponudu da živi u Belom dvoru, nije želeo da njegova sloboda bude plaćena slobodom celog naroda. Time je stekao poštovanje svih, pa čak i neprijatelja dinastije. Jedini je Karađorđević koji je za vreme rata bio u zemlji. I nakon što su komunisti oslobodili Beograd. Tada se sreo sa generalom Pekom Dapčevićem i čestitao mu na pobedi. Peko mu je ponudio od države lični automobil i vozača, ali je Đorđe i to odbio, rekavši da mu je dovoljan njegov bicikl. Živeo je u Beogradu u skoro potpunoj anonimnosti sve do 1972, kada je umro i kada je sahranjen na Oplencu. Treba li spomenuti da niko više nije primetio njegovo navodno ludilo? Na kraju, nevoljno moramo spomenuti još jedan detalj. Kako je mnogo vremena provodio sa Mikom Petrovićem Alasom, na pecanju, po čaršiji je išla priča da je Đorđe homoseksualac, ali ta teza još nije potvrđena, pa ćemo istoričarima ostaviti da rade svoj posao i daju sud o tome.

Pročitajte i 10 stvari koje niste znali o Nikoli Tesli

Posted on Category:Istorija

10 razloga zbog kojih sam protiv Beograda na vodi

10. Priziva poplave

poplave
Mi, Srbi, smo vazda bili sujeveran narod. Čim su 2014. počeli da pričaju o Beogradu na vodi zadesiše nas one katastrofalne poplave, pa se plašim šta će biti ako istrajemo u toj ideji. Bolje je ne izazivati sudbinu.P, p,p,p daleko bilo.

9. Uništio je biciklističku stazu i šetalište

bara-venecija
Možda je nekome deo keja kod Bara Venecije bio ruglo grada ali meni je bio oaza mira i najlepši deo biciklističke staze u Beogradu. Sada taj deo izbegavam, jer zbog obimnih radova u tri smene, staza je zasuta šljunkom i blatom a buka je mnogo veća nego na trkama Nacionalne klase oko Ušća. Sve ovo, nekako proročki smo najavili još u tekstu Zašto ne treba rušiti….

8. Zaklanja mi pogled na Beograd

pogled
Svi koji nisu imali prilike da pogledaju Beograd sa prostora Starog sajmišta neka to učine u najskorijoj budućnosti dok kule i neboderi nisu nikli. Vrlo je jednostavno uvideti da se tokom godina izgradnje i planiranja vodilo računa da se Beograd gradi tako da ni jedna zgrada ne zaklanja pogled nekoj drugoj. Sve je uređeno stepenasto i planski. E pa što ste gledali na reku gledali ste, sad ćete gledati na reku preko svojih predstavnika koji žive u Beogradu na vodi.

7. Državno zemljište pretvara u privatno

zemljište
Prelazimo na malo ozbiljnije teme. Koliko ja kao običan građanin razumem trenutno je to zemljište državno ili gradsko ili društveno , nazovi kako god hoćeš. Prilično sam siguran da će prilikom izgradnje ovog projekta to zemljište postati vlasništvo preduzeća Beograd na vodi, koje pak opet neće biti u većinskom vlasništvu ni grada ni države već nekih Arapina. Po mom skromnom mišljenju to se sve ne razlikuje previše oko čuvenog muljanja oko zemljišta Luke Beograd. Ako sam pogrešio , izvinjavam se na svom neznanju.

6. Sem makete ništa od ugovora nisam video

ugovor
Ako izuzmemo divnu maketu, koja uzgred budi rečeno neodoljivo podseća na izvorne planove za izgradnju Novog Beograda iz 60-ih godina 20. veka, ja bre niti jedan valjan i jasan ugovor nisam video. Te objave neku verziju na engleskom , te onda neku skraćenu , te radnu verziju te na svahiliju…. Aman nije moguće da je pravo toliko komplikovana nauka da je niko živi u ovoj zemlji ne razume.

5. Pominju se silne pare

strah-evri
Čim naši političari počnu da se frljaju sa milijardama meni je to sumnjivo. Da se ne lažemo niko u ovoj zemlji milijardu nije video još od doba velike inflacije 1993. (kamo sreće da je ni tad nismo videli) a sad odjednom investicija braće Arapa sa ne znam koliko nula. Opšte je poznato da se ovde svašta radi za procenat i za mnogo manje iznose a tek ovo. I onda se taj iznos menja, smanjuje, povećava u zavisnosti od doba izbornog procesa…. Jednostavno sumnjam u naše političare kada su pare u pitanju.

4. Primer na restoranu Savanova

www.rs.n1info.com
www.rs.n1info.com

Sve mi nešto liči da će taj Beograd na vodi biti nešto nalik na primer restorana Savanova. Kada su tek počeli radovi i pripreme za ovaj projekat veka, napravljena je jedna više manje neugledna montažna baraka u kojoj je običan svet mogao pogledati maketu budućeg naselja. Malo po malo počelo se služiti piće u toj prostoriji, pa se ona proširila , pa se služila i hrana , pa se još prošitila i baraka od izložbenog štanda postade elitni restoran sa sopstvenim parkingom koji se može platiti SMS-om i baštom koja se pruža sve do biciklističke staze. Ko je vlasnik objekta? Ima li sve dozvole? Ako ima hoću i ja da ih dobijem , kako se to radi? Čudno.

3. Fantomi iz Hercegovačke

fantom
Čudima nikada kraja kada je u pitanju ovaj projekat. Mnogo je bespravno podignutih objekata na području budućeg Beograda na vodi i njihovo rušenje uz regularne presude ide jako sporo. Da se razumemo, sve što je bespravno sagrađeno i treba biti srušeno. I hangari U Savamali , i bespravne kuće u Kaluđerici ali i bespravne vikendice pored Save. I to u skladu sa presudama. Kad , ne lezi vraže, jedne noći pojaviše se neki čudni ljudi u Hercegovačkoj, dovezoše bagere u centar grada, dva sata rušiše sve te objekte i netragom nestaše. O maltretiranju prolaznika bolje da i ne govorim. Plašim se ovakvih ljudi , kristalnih i drugih noći i ako ih privlači ovakav projekat bolje da ga ne bude.

2. Gradonačelnik ne zna

rušenje
Oduvek je prvi čovek grada ličnost od velikog ugleda u narodu. Današnji gradonačelnik podržava projekat Beograd na vodi i u tome lično ne vidim ništa loše. Školovan čovek, uspešan pa valjda i vidi dalje od mene. Ali ga tolika briga za ovaj projekat previše zaokupljuje pa ne stiže da se pozabavi time što je neko žitelje glavnog grada legitimisao, zaustavljao, maltretirao a zgrade u strogom centru rušio bagerima. Toliko ne stiže da se bavi tim pitanjem da jedino zna da to nisu učinile gradske službe. Ako ga ovaj projekat toliko okupira, bolje da ga ne bude, volim kada gradonačelnik misli na sitnije problema kao što su bezbednost i sloboda kretanja građana.

1. Premijer se više brine gde kupiti kape za skijanje

skijanje
Još jedan bitan razlog zbog kojeg sam protiv Beograda na vodi je taj što je on toliko nebitan da svi gore navedeni razlozi i primedbe ne dolaze do predsednika Vlade Republike Srbije. Kada ga neko pita o svemu ovome on uzvrati pitanjem „A gde to mogu da se kupe te kape za skijanje ?“. Pa kad je nebitan , da ga i ne gradimo. Uzgred , kape i ostalu opremu za skijanje je najbolje uzimati na sajmu zimske opreme , može i staro za novo.