Posted on Category:Književnost

Zlatna jabuka – Narodne bajke Lužičkih Srba

Živeo nekad otac koji je imao tri sina. Najmlađi, koga su zvali Jank, odlikovao se marljivošću i dobrotom, ali je bio glup, pa, kako otac od njega nije imao koristi u upravljanju velikim domaćinstvom, posla ga u daleki svet.

Na svom putovanju obre se Jank u tušinskom selu i tamo od nekog seljaka zaište posao. Seljak mu odmah reče:
– Imam za tebe posla. Na livadi mi leže tri plasta sena. Treba da ih preko noći čuvaš. Ali pazi… mnogi su to pre tebe činili, ali nikom nije pošlo za rukom da seno sačuva.
Jank pristade. Pre nego što je na livadu otišao, dade mu seljak večeru da ga u polju ne bi glad mučila, a dade mu i vile, da se ima čime braniti.
Na putu, neočekivano, pridruži se Janku siva mišica, koja ga ljudskim glasom zapita kuda će. A Jank mišici, kao da su stari prijatelji, sve po redu ispripovedi. Na to reče mišica:
– Još niko dosad nije tako prijateljski sa mnom razgovarao. Zato želim da ti pomognem. Ak se budeš po mojim savetima upravljao, sačuvaćeš seno. Posle toga će ti se i sreća osmehnuti.

Jank obeća da će se po njenim savetima upravljati, pa mišica otpoče:
– Ne brini ništa i ne plaši se ničeg. Kad stigneš, lezi na srednji plast licem prema zemlji i ne obaziri se, ma šta da se oko tebe događa. Tri konja će doći da seno čupkaju.
Jank posluša mišicu i leže potrbuške na srednji plast. Usred noći, oko dvanaest časova, stvoriše se tri konja – jedan beli, drugi mrki, treći crni, i odmah počeše seno jesti. Kada više nisu imali šta da jedu, počeše i Jankovu odeću čupkati. Povlačili su ga sa plasta čas na jednu, čas na drugu stranu, ali Jank je nepomično ležao i ni za pedalj se nije hteo pomaći. Kada otkuca dvanaesti čas, izgubiše se konji, a Jank umoran usni.

U zoru pođe seljak da vidi je li Jank još živ. Ugleda ga kako na plastu spava, povuče ga za rukav i upita kako je bilo. Jank samo odgovori:
– Dobro.

Drugog dana, kada se Jank ponovo uputio na livadu, pridruži mu se opet mišica i reče:
– Jank, danas će biti gore, ali ne brini. Važno je da se ne mičeš, ma šta da se oko tebe odigrava. Kada otkuca dvanaesti čas, sve će se svršiti, a ti ćeš ostati živ.

Opet dođoše tri plaha konja da seno jedu. Na kraju odvukoše i Janka sa plasta i počupaše mu svu odeću. Ali Jank se i ne pomeri niti jauknu kada su ga za noge ujedali. Tačno u dvanaest izgubiše se, a on iscrpen usni.

U zoru se seljak još više začudi kada ga na plastu ugleda, ali zadovoljno protrlja ruke.

Treće večeri se i po treći put pridruži Janku mišica, ali ovoga puta pokaza mu drvo na kome je visio veliki bič i reče:
– Jank, danas će biti loše! Ne smeš da zaspiš. Nijedan od konja ne sme se srednjem plastu približiti. Oni će biti veoma divlji i nestrpljivi, naletaće na plast, ali ti zamahuj bičem, brani se.
Kada konji dođoše, odmah navališe na srednji plast, ali ih Jank spremno dočeka bičem. Što je više zamahivao, sve više su i konji divljali. Naletali su u mahnitom galopu, ali ih je zaustavljao Jankov bič, tako da se nisu mogli ni približiti plastu, a kamoli seno čupnuti. Tako su cele noći navaljivali, ali ih je Jank, snažno razmahujući bičem, raspršivao na sve strane. Kada otkuca dvanaesti čas, sve se najednom stiša, konji iščezoše, a Jank izlomljen leže na plast i usni.

U ranu zoru dođe seljak da pogleda je li Jank još živ, a kad tamo – momak leži na čistom zlatu. Dok je spavao, seno se pretvorilo u zlato.
Seljak ga odmah probudi i povika:
– Jank, pa ti si srećan, presrećan! Ne samo da si mi seno sačuvao nego si ga u zlato pretvorio. Koliko novaca želiš, reci!

Ali Jank odgovori:
– Šta će mi novac! Ja od njega neću postati pametniji. Želim da odem u neki drugi kraj pa mi ti, ako hoćeš, daj nešto hrane za put.

Seljak se začudi, ali mu ipak napuni džepove zlatom i reče:
– Putuj srećno momče! A ovo malo zlata što sam ti dao biće dovoljno da se putem hraniš i prevoz plaćaš. Želim ti da uvek tako predano radiš kao što si kod mene radio i da sebi pravu sreću pronađeš!

Jank se oprosti od seljaka i, pevajući, pođe iz sela. Ali već je odnekud za njim trčala mišica, stiže ga i reče:
– Ako napuštaš ovaj kraj, i ja idem s tobom. Put nas vodi preko mora. Ali ne boj se, ja ću uvek biti uz tebe da te savetujem.

Jank upita mišicu šta treba da čini kada u drugu zemlju dođe, a ona mu poče da objašnjava:
– Ukrcaj se na lađu, a kada u tuđi i daleki kraj stigneš, pa te ljudi budu za ovo i ono pitali, možeš izgovoriti samo “funk” i “fonk”, i nijedne reči više. Ai dobro slušaj šta tebi drugi govore, radi kako ti se kaže i ne brini ništa.

Jank se ukrca na lađu i otplovi u tuđu zemlju. Tamo ga mišica odvede starome gradinaru, koji ga odmah zapita, da li bi hteo da ostane na njegovoj gradini. Jank odgovori: “funk”, a na pitanje gradinarevo ume li da rilja i kopa, odgovori: “fonk”.

Gradinar ga tada uze u službu, odvede na zemljište gde je bio vrt i objasni mu kako da cveće i bokore neguje, a kako leje da obrađuje.

Jank je pažljivo slušao i radio kako mu se govorilo. Njegovo je cveće divno procvetalo, zamirisalo opojnim mirisom, tako da es i sam stari gradinar začudio.
Jednoga dana reče mu on:
– Tvoje cveće divno cveta. Ti dobro radiš pa sam odlučio da ti dam posebnu baštu. Sadi na njoj šta želiš.
I dade Janku najbolji deo zemlje. Sada je Jank samostalno radio i cveće zasađivao, a mišica ga je savetovala kako da posao najbolje obavi, na koji način da zemlju obdelava, đubri i zaliva, a na koji način da rastinje održava.

Za kratko vreme sav rasad procveta, i pred očima meštana ukaza se novi vrt. Svi su rado navraćali na Jankov deo zemlje. I vlastelin, kome je cela zemlja pripadala, oduševi se vrtom. On zatraži od starog gradinara da Janka oslobodi drugih poslova, jer će ubuduće momak samo za njega i njegov dvor raditi.

To je bilo najveće priznanje baštovanskom pomoćniku i stari gradinar, veoma zadovoljan, ode da to prenese Janku. Ali pre toga on upita momka:
– Umeš li tako dobro da radiš, da ti ni sam vlastelin ne može naći mane?

Jank odgovori “funk”. A kada ga zapita ume li i bolje od toga, odgovori “fonk”, i tako postade dvorski cvećar.
Vlastelin je imao lepu kćer, koju je nameravao da uda, pa je jednoga dana pozvao najuglednije junake iz cele zemlje na svečanost izbora mladoženje. Na taj dan saopšti mlada vlastelinka da Jank, koji odgaja tako lepo cveće, može takođe da dođe na ovu svečanost. Sluga ode Janku na gradinu i saopšti mu to. Jank odgovori “funk”.

Oko vlastelinovog dvorca brzo su se okupili svi pozvani junaci. Mlada vlastelinka ode u gornje odaje, otvori prozor i reče okupljenim vitezovima:
– Ja ću sada ovu jabuku baciti dole, i na koga padne, taj će biti moj zaručnik.
I devojka baci jabuku, a ona pade pravo Janku na glavu. Na to svi povikaše: “Srećno, mladoženjo!” Ali on samo odgovori “funk”.
Mlada vlastelinka se ozlojedi što je zlatna jabuka pravo na Janka pala, ali je datu reč morala održati. Zato na dvoru ubrzo proslaviše svadbu i Jank posta mladi vlastelin. Ali, kada god bi ga njegova žena nešto zapitala, on bi samo izgovarao “funk” ili “fonk”, i ništa više.

Tako proteče nekoliko godina. Mlada žena se sve više ljutila što Jank i dalje ostaje nem. A najviše je u sebi besnela kada bi vitezovi iz susednih dvorova u posetu dolazili. Jank bi tada izgovarao sasmo “funk” i “fank”, i to je bio ceo njegov razgovor s gostima. Najzad odluči stari vlastelin da stanje izmeni i reče svojoj kćeri:

– Ja ću da započnem rat i tvoga Janka da isturim u prve redove. Tada će ga neprijatelj lako ubiti.
I učini kako je naumio. Jednoga dana pozva Janka i reče mu:
– Rat je izbio. Ti ćeš našu vojsku predvoditi, ali kao predvodnik moraš ići ispred nje.
Jank odgovori “funk”.
– Povedi vojsku i sutra u jedanaest započni bitku! – zaključi vlastelin.
A Jank odgovori “fonk”.

Kada se Jank opremi za bitku, dadoše mu konja, ali tako bednog da je jedva noge dizao. Ali mišica istrča na put i reče:
– Jank, biće ti teško, ali čini kako te savetujem. Taj konj je iznemogao, no ti ćeš dobiti boljeg. Odjaši za onaj grm i čekaj do jedanaest. Tada će se tu stvoriti drugi konj. Mamuze i sablju imaće na sebi.
Jank je već bio nekakvu sablju dobio, ali se odmah moglo videti da je stara i zarđala. Zato posluša mišicu. Brzo se pojavi očekivani konj i on bez straha odjaha u boj. Kako je išao prvi, neprijateljski vojnici odmah navale na njega, ali on se čvrsto držao i obarao ih svojom oštrom sabljom. Tačno u dvanaest zatrubiše trube i označiše kraj bitke. Tada on za onim grmom zameni konja i vrati se na starome kući. Kod kuće su ga svi očima punim milošte gledali, pitajući ga kako je pobedio. Donoseći mu najbolja jela, počeše ga nagovarati da i sutra krene u boj. On samo odgovori “fonk”.

Ali drugoga dana dobi Jank još bednijeg konja. I sablju mu utrapiše tupu, samo da ne bi pobedio. Na putu ga je već čekala mišica, koja reče:
– Danas će biti strašnije. Čuvaj se! Odjezdi opet k onome grmu, tamo ćeš zateći silnijeg konja i oružja boljeg od jučerašnjeg. Ovoga puta biće to mač. Konj će ti mnogo pomoći, ali se ti moraš snažnije boriti, jer će neprijatelj vojevati surovo.

Kada Jank do grma dojaha, zateče tamo mladog, ognjevitog konja, koji mu je svetli mač nosio. Jank uzjaha konja i odjezdi pravo u boj. On sve neprijatelje porazi, a sam ne bi ni ranjen.
Stari vlastelin se jako začudi kada dobroga konja i svetli mač na Janku ugleda. Pošto je Jank opet dobio bitku, lukavi starac reče u sebi: “Sutra ću mu dati najgore kljuse, pa će ga neprijatelj svakako ubiti”.
Mlada vlastelinka dočeka ga tako kao da se njegovoj pobedi raduje. On je pozdravi sa “funk”, a kada ga ona zapita kako je sve to postigao, odgovori “fonk”. Trećega dana dadoše Janku staro kljuse koje je jedva noge dizalo, a uz njega i tupi, rđom izjeden mač kojim se više nije moglo da vojuje. Ali opet dotrča mišica i reče:
– Danas će biti jako zlo, i bićeš blizu pogibelji. Ali, dobićeš dobrog konja, vatrenijeg od pređašnjeg.

Mišica mu dade i zavoj kojim će krv zaustaviti u slučaju d bude ranjen. Jank zađe za grm, a konj pristiže u jednom skoku. Jank se na njega baci i – huuu! kao s vetrom odfijuka u bitku. Ali ga neprijatelj ovoga puta spremno dočeka. Vitlajući mačevima, raniše Janka. Kada videše da sa njega krv lije, obradovaše se, verujući da će ubrzo umreti. Ali Jank hitro previ sebi ranu, pa muški nastavi borbu dok ne savlada neprijatelja. A kad bi sve gotovo, pusti on ognjevitog konja i vrati se na onom hromom kljusetu kući. Tamo ga svi dočekaše veoma prijateljski.

Vlastelin, pak, posla odmah po lekara, kome nardi da Janku otrov u ranu stavi. Ali to Janku ništa ne naškodi, jer je zavoj koji mu je mišica dala odavno zatvorio ranu. Dok je Jank još u postelji ležao, javi mu se ponovo mišica i reče:
– Sad si ono najgore preturio preko glave, al’ nešto još moraš za mene učiniti. Posle toga slobodno progovori, jer je prošlo sedam godina od kako si nem. Večeras u jedanaest časova otidi u konjušnicu. Tamo ćeš zateći tri konja koja na hrbatima leže. Kraj srednjeg ćeš naći i veliki srebrni nož. Njime raspori konjima trbuhe.
Zamalo da se Jank uspava, jer je već prošlo jedanaest kada se prenu. Brzo otrča u konjušnicu, zgrabi nož i raspori prvome konju trbuh. Iz njega iskoči čovek. Iz trbuha drugog konja izađe žena, a iz trećeg – neobično lepa kneginjica. Jank se od svega toga toliko uplaši da odbaci nož i uteče iz konjušnice. Sve trčeći, vrati se u dvorac i ponovo leže u postelj, gde čvrsto zaspa.

U zoru dođe lekar da opipa Jankovo čelo i uveri se da li je mrtav. Ali Jank je bio živ. On pođe lekaru u susret i prijateljski ga primi. Lekar tad htede da mu ranu pogleda, ali Jank reče:
– Nije potrebno. Ona je već zarasla.

Na to se sjate dvorani i začuđeno zapitaše:
– Kako to da ti govoriš i da više nisi nem?!

Jank im poče da pripoveda, ali ne dovrši, jer se u dvorištu zaustavi lepa staklena kočija. Iz nje izađe devojka, koja zamoli Janka da sa svojom ženom uđe u kopiju, a ona će ih odvesti gde treba.
Jank sa svojom ženom uđe u kola, a devojka ih odveze u susedni dvorac. Tamo je veliki sto, prepun bogatih jela i pića, već bio pripremljen za svečanu gozbu. Ne potraja dugo, a pojavi se knez, gospodar dvorca, sa kneginjom i kneginjicom. On Janka srdačno dočeka i reče:
– Mi smo ono troje koje si oslobodio. Da nisi sve tačno izvršavao što ti je mišica kazivala, ostali bismo zauvek začarani. Zato ti veliko hvala!
Potom su seli, jeli i pili i zajedno se radovali. I od tog vremena behu srećni kao dobri susedi i prijatelji.

Write a Reply or Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.