Posted on Category:Književnost

Baci pogled na jednu priču

Pre izvesnog vremena napisala sam jednu priču pod nazivom Eduard, koju nigde nisam zvanično objavila. Jedino gde se mogla čuti bila je emisija Put u reči na Radio Beogradu 2, za koju sam pisala gotovo četiri godine. Priča govori o jednoj vrlo čestoj vrsti ljudi u našem društvu. Te ljude će svako ko pročita ovu priču prepoznati jer svaki čovek ima bar po jednog Eduarda u svom okružunju i svi smo mi bar jednom bili Eduard.

EDUARD

Raskrsti sa svim dosadašnjim, Eduarde, govorila mu je majka svakog jutra dok ga je bezuspešno budila.

Iako je svakoga jutra ustajao, pio po čašu mleka, jeo po dva-tri parčeta paštete i kretao nekuda, Eduard je zapravo sve vreme spavao. Nije to bio san, naprotiv – to je bilo pravo spavanje. Da je bilo snova, on bi možda i mogao da prihvati taj život debelokošca, ali snova nije bilo čak ni u obrisima.

Taj majčin magični glas značio mu je sve, ali mu, s druge ili nekakve treće strane, nije značio ništa. Glas njegove majke bio njegov unutrašnji glas koji mu je od kada je prvi put spoznao svet oko sebe i u sebi govorio da manje spava, a da više sanja ili jednostavno da se probudi.

pasteta

Ali, to nije lako, znamo svi mi, pa samim tim, ako sledimo logiku soritesa, zna i Eduard.

Mi smo ljudi.
Mi znamo.
Eduard je čovek.
Dakle, i Eduard zna.

Da je Eduard mogao da shvati jednostavne stvari i da posluša unutrašnje glasove, sve bi bilo potpuno drugačije. Možda ne bi doručkovao paštetu i verovatno bi se više kretao kroz ono što svi mi, i odbačeni, i oberučke prihvaćeni nazivamo životom.

Kako ćemo onda ispričati priču o Eduardu kada Eduard spava?, pitate se vi.

Odgovor je jednostavan i može se reći – uslovljen pitanjem – Da nema uspavanog Eduarda, ne bi bilo ni ove priče, a da nema priče, ne bi bilo ni uspavanog Eduarda.

sleep

Zaspali Eduard krenuo je u dan, sit. Zar to nije dovoljno da bude srećan? Nekome ko je gladan je to dovoljno, ali nekome punog stomaka to je nedovoljno za jednu sreću.

Zaspali i siti Eduard izašao je iz kuće, ali mu je trebalo još nešto da bi bio srećan. Tražio je da zadovolji svoju sledeću potrebu – želju za duvanskim dimom. Izvadio je svoje cigarete iz zadnjeg levog džepa, potom je izvadio cigaretu iz meke paklice, ali mu je užitak uvlačenja duvanskog dima bio uskraćen jer nije mogao da pronađe upaljač. Sledio je drugi zadatak – pronaći upaljač, šibicu… bilo šta čime će zapaliti cigaretu.

cigarette

Eduard je bio stidljiv i nije znao kako da se obrati prolaznicima i zatraži upaljač, pa je zavukao svoju desnu ruku u svoj desni zadnji džep i našao nešto para. Stao je na prvu trafiku i kupio upaljač, nije mu se svidelo što je bio zelene boje, ali ga je ipak kupio jer više nije mogao da čeka, ni on, a ni cigareta. Seo je na klupu, zapalio cigaretu i gledao prolaznike izbacujući velike kolutove dima.

Kada je zadovoljio svoju potrebu za pušenjem cigarete, poželeo je da nauči da pravi kolutove od dima. Pokušavao je, ali mu nije uspevalo. Zapalio je i drugu cigaretu, ali mu nije išlo. Otvarao je usta, ponovo ih zatvarao, krivio na jednu, pa na drugu stranu, ali ništa. Posle treće cigarete je odustao i nastavio svoju uspavanu šetnju.

Nakon nekoliko metara hoda poželeo je da nešto popije sa ženom o kojoj je mislio godinama. Imao je i njen broj telefona. Bilo je 2 po podne, idealno vreme za pivo ili kafu. Idealno vreme i za razgovor. Sunce je grejalo, bilo je 25 stepeni… Baš kako treba, ali Eduard je bio stidljiv, kao što već znate, i nije smeo da pozove ženu o kojoj je mislio.

love

Rešio je da sedne sam u prvi kafić i naruči čašu piva. Imao je para za dva mala ili jedno i po veliko pivo. Ipak je uzeo jedno malo pivo sa ciljem da posle popijenog malog piva naruči još jedno malo. Dok je pio pivo i pušio cigaretu, shvatio je da mu je vrućina, pa je skinuo džemper. U tom trenutku osetio je olakšanje, može se reći i sreću, ali nakaratko … nešto mu je ipak falilo – da li žena, da li drugo malo pivo, nije znao.

Platio je dopola popijeno prvo malo pivo i brzo krenuo dalje. Nakon desetak minuta hoda shvatio je da je zaboravio cigarete, ali ga je mrzelo da se vrati jer mu se spavalo, a stideo se da pita konobara da li ih je možda našao. Tako je nastavio da hoda … bez paklice cigareta.

Clint-Eastwood

Eduard je hodao i hodao, bilo mi je toplo, pa je ponovo skinuo džemper, što mu je olakšalo uspavanu šetnju. Za trenutak je osetio mir, ali mu je onda postalo hladno, pa je ponovo obukao džemper i nastavio da hoda bez bilo kakvih snova i želja.

Njegovu usnulu šetnju prekinuo je zvuk automobilske sirene. Eduard i nije bio svestan da prelazi ulicu van pešačkog prelaza. Za njega je kolovoz bio trotoar, za njega nije bilo granica, početaka, a ni krajeva. Sve je, baš kao i ceo njegov život, bilo ravno, jednako, bez bilo kakvih razlika i prelaza.

Ugledao je jednu zgradu. Ona je bila produžetak svih ostalih zgrada, nekekakva uspravna ulica. Setio se dana kada je prvi put ušao u nju, kako je prvi dan u toj zgradi bio poslednji dan njegovog boravka u njoj i kako je pobegao glavom bez obzira od svih tih mladih ljudi, ambisioznih, željnih znanja, uspeha i slave… Iako je bio preplavljen sećanjima, Eduard nije osećao ništa, pa je nastavio dalje…

Iconic Buildings and Bridges as They were Being Built (3)

Njegovu šetnju prekinuo je glas čoveka koji je delio reklamne flajere. Pružio je ruku Eduardu, baš kao i svakom drugom prolazniku. Eduard je uzeo papir iako nije imao nikakvu potrebu da pročita to što piše na njemu. Zgužvao ga je i bacio u prvu kantu na koju je naišao i, naravno, nije osetio ništa.

Ali, ubrzo je Eduard ponovo osetio žeđ. Ovoga puta pila mu se voda. Na pivo je zaboravio.

Iako je bio daleko od kuće, rešio je da se vrati da bi se nalio vodom, a onda legao da spava.

Okrenuo se i krenuo kući. Hodao je brzo, bez zastajkivanja. Počeo je ubrzano da diše, potom i da se znoji. Ponovo je skinuo džemper i nastavio svoj ubrzani hod. Sunce mu je bilo pravo u oči, pa je žmirkao, znojio se, mrštio… Prelazio je preko kolovoza, trotoara, kroz parkove, uličice, sokačiće i najzad stigao kući.

tumblr_m158qpMTW61qza249o1_500

Utrčao je u kuću, uzeo čašu sa police iznad sudopere, natočio vode i popio punu čašu naiskap. Onako znojav i umoran, seo je na krevet i zatvorio oči.

Eduarde, ti opet spavaš?, pitala ga je majka i prekinula njegovo razmišljanje bez misli. Pogledao ju je i zatražio da ga pokrije. Iako je negodovala zbog toga, majka ga je pokrila ćebetom i pitala ga da li je gladan. Eduard joj je odgovorio da će jesti kada se probudi…

Na pitanje šta želi za doručak, rekao je: Dva-tri parčeta paštete i čašu mleka.

Gde će Eduard  otići sutra posle doručka, saznaćemo ako budemo uspeli da ga probudimo ili nateramo da više sanja.

Izvor fotografija: fuckyouverymuch

Posted on Category:Svakodnevica

Baci pogled na trenutak

Nekako se uvek ispostavi da dobijem želju da ovde dođem kada god sam na nekom dužem odmoru ili kada dobijem prehladu, što je sasvim ok. Prihvatljivo je naročito zbog toga što se moj posao, između ostalog, sastoji od pisanja, pa mi je nekada stvarno jako mučno da posle minimum 8 sati rada otvorim kućni laptop i ponovo sednem da pišem. Ipak, 23. decembra 2015, u trenucima dok je sat potpuno nonšalantno otkucavao 7.50, kao da ga zabole što punim trideset, rekla sam sebi da ću se ozbiljno – ovoga puta profi – naoružana svakojakim reklaminim ludilima – vratiti održavanju kondicije i jačanju čitave figure ovoga što se zove Bacipogled! Ono što sam sebi obećala kada je sat otkucao 7.51 bile su još neke vrlo važne stavke i nekako sam sigurna da ću ih ispuniti.

Dok se instant maska ovog bloga potpuno ne oformi, pisaću malo o trenucima, koje traćimo po ceo bogovetni dan.

Ako malo bolje pogledate ovaj nesretni prvi pasus moga teksta, videćete kako se ja jadna koprcam u vrtlogu svega onoga što nam nameće neko ili nešto što se i dalje naziva modernim društvom. Tačnije, savremenim društvom – ako ćemo pratiti sociološke definicije. Ako uzmemo u obzir sve definisano, savremeno društvo o kojem govorim jeste potrošačko – pre svega, a onda u uslužno. Pod naletom informatičke revolucije, ono je proprimilo nove oblike, koji, kao što znamo, nisu stalni, već se neprekidno menjaju, baš kao i mi.

promene

Ok – jesu socijalne mreže umešale svoje prljave prste u sve to što želimo da postanemo u očima drugih koji se istovremeno trude da budu što bolji u našim očima, ali da se ne lažemo (a lažemo se po ceo dan) – Svi mi koji se vodimo ovakvim načelima i dalje smo čist estradni plod i nosimo haljine koje mirišu na maline. Ipak, hajde da sve to nazovemo modernim društvom koje nameće nekakve postulate. Da ih ne nameće, možda ne bismo ni vi, a ni ja sada džuprili ovde.

Ako još jednom malo bolje pogledate ovaj prvi nesretni pasus, videćete da po ko zna koji put obećavam i sebi i onima koji čitaju ove postove da ću se definitivno vratiti pisanju, ali neprekidno mi ponestaje #ternutaka da to uradim… Da li zaista treba da prevršiš svaku moguću meru ne bi li nešto rešio, sa sve čuvenom rečenicom koja počinje konstrukcijom: Od danas…? Mora se izgleda uložiti neka određena količina love ne bi li se rešilo da se krene u nešto. Ili je dovoljno da nešto stvarno želiš?

Iskrena da budem, muka mi je i od jedne i od druge konstatacije. Kad čujem ove konstrukcije Od danas…, stvarno mi se digne kosa na glavi, a tek ovo da je samo i isklučivo ljubav dovoljna za sve u životu. Ipak, ne… Nemojte samo to, molim vas! Stvarno se ne slažem sa svima njima koji kažu da ih je ljubav održala, dok vrte svoje tek ondulirane lokne i prolaze prstima kroz stanjene šiške.

tea

Može ljubav, ali ne samo ona. U mom slučaju, nikako samo ljubav… organizacija mi je pomagala da ostvarim isplanirano i stvarno mi nije bilo strano da u februaru planiram april, a u aprilu mislim o decembru. Čudili su se svi oko mene toj količini želje da organizujem svaki korak, ali nekako mi je taj odokativni plan pomagao da ostvarim gotovo sve što sam želela. E sada, ima jedna začkoljica – Meni se vrlo često događalo da prekršim plan. U tome i jeste fora, svim tim sitnim prekršajima prethodila je velika odlučnost, koju ne ispoštujem, jer, kako ono beše: Jedan je život! Potom se vratim na staru stazu i nastavim još bolje. Na ovaj način uspevala sam da uhvatim životne trenutke, da ih okamenim, uslikam (bez objave na mreže), jer nisu reprezentativni :), pa onda idem ponovo onuda gde ne piše: Samo za pešake.

Da nisam kršila planove, mogla bih slobodno reći da je ono gde sam do sada živela bila sterilisana soba sa pokojim detaljem, bez cveća, kaktusa, mirišljavih sveća, ponekog indijskog štapića, otvorenih i naravno netaknutih knjiga, neurednog kreveta… svega onoga što smo mi sve dok se ne razbudimo i shvatimo da nešto treba uraditi. Odmah!

Nije lako da sedneš i staviš sve te zatrpane stvari na sto. Bude ponekad stvarno mučno kada shvatiš da za godinu dana nisi uradio ništa specijalno! Ipak, to specijalno moje nije isto što i tvoje. Ko me je to naučio da zbrajam životne događaje, a potom ocenjujem sebe nekakvim bodovima, na osnovu kojih merim je li godina bila plodna? Odavno je, bre, prošlo to vreme tromesečja i nekakvih zbrajanja, glupog bolonjskog programa. Dobro, sad ni školski raspusti ne idu više u cugu.

Gledam te žene koje su zaista srećne kad izbroje 30 dana bez gaziranog i šećera! Stvarno su srećne! Bude mi drago, ali znam da će u maju, tamo oko Uskrsa, da cvile, jer su opustile kaiš, baš kao i režim, pa im bude frka kad hoće da se uvuku u Leviske iz srednje. Ti podočnjaci i taj enormno tanak struk dok cepamo po režimu daje nam zaista lažnu nadu da će tako zauvek ostati, sve dok ne kažemo: E sad je vreme da se opustim! Taman sam se lepo doterala!

dijeta

Onda se krene rke-koke po svemu i taman kad treba da se folira tim tzv. #summerbody telom, frka! Pihtije na butine izlaze, onda oni jadni treneri ginu da stanje ta čuda od nogu, ali džaba. Kreće se da se vadi na godine, ode se na to nesretno more, malo se pocrni trećeg dana i onda zaluđivanje kako je ipak sve kako valja… Ako je svetlo najveća tužibaba (rekao mi jedan arhitekta), onda ono ima i svoju sjajnu sunčanu stranu – koja ume da prekrije nedostatke.

Sećam se moje prve spoznaje svoga debeloga tela pre više od 8 godina. Nije bilo lako suočiti se sa viškom. Morala sam dobro da se pogledam u ogledalo ne bih li videla ko sam (u fizičkom smislu). Nije bilo lako to suočavanje, ali mi je zaista pomoglo da rešim. Eto, moralo je da dotera do kraja da bih kampanjski rešila. Bilo je teško, ali sad sam navučena. Ta prva godina nikad teža. Počni-stani… Ali, da nisam kršila, bilo bi dosadno. U svakom slučaju, počela sam da se bavim sportom, a i da manje žderem i kad sam videla te tzv. rezultate, mogla sam dokle hoćeš i to još traje. Kršila sam ja ponovo, ali to sam i htela, mada bez oscilacija koje sam pomenula u prethodnom pasusu.

Koliko teksta o prokletoj kilaži! Ode jedno 10 minuta pisanja na #trenutke haosa u našim ženskim glavama, dok od #trenutka kada pojedemo 200 gr ovoga i 200 gr onoga ne dođe trenutak kada se pokolebamo, odemo u teratnu i ponovo crkenmo.

I tako mi se ponekad čini da mi se dani sastoje od konstantnog kršenja i odluke da se više ne krši zacrtano. Kao da iznova pišem po zidu čuvenu rečenicu, koja je, setiće se Kragujevčani koji ovo čitaju, stajala na jednoj erdoglijskog pumpi, a glasi: Džaba ste krečili!

I kada god sednem s nekim da razgovaram – smisleno, ispadne da se i taj smisleni čovek naspram mene stalno nešto kaje, on stalno krši pravila, počinje ispočetka, kasni iako je rekao da više neće, zaspi kada treba da spremi prezentaciju, ode u izlazak kada treba u pozorište, otputuje iako mu stan vapi za krečenjem, kupi sat i kada mu ne treba. Ponekad se pitam mogu li provesti bar jedan jedini dan da ne radim ništa i da ne zbrajam po svojoj tako teškoj glavi: Šta treba, šta je trebalo i šta će trebati! Odgovor je lak i vrlo kratak: Ne! Što bi se reklo u nekim citatima po otrovnim društvenim mrežama: Nauči da kažeš ne, a da se ne pitaš zbog čega si to rekao!

razgovori

Ponekad poželim da zbrojim sve te zaleđene #trenutke u jedan film, odgledam ga, odživim, isplačem se, odsmejem se i pustim ponovo, ali samo još jednom. Pitam se samo da li je moguće da bi se na tom mom nekom filmu našli #trenuci koji nisu planirani, već oni prekršeni, oni improvizovani, nespremljeni. Tužno je. Tolike godine provedosmo planirajući i onda se taj trenutak ipak svede na onaj neplanirani.

A može i ovako… Šta ako su ti neplanirani #trenuci posledica svega onoga što smo radili da bi se oni dogodili, a dogode se u nekom promenjenom obliku, maskirani u tzv. slučajne #trenutke. Možda smo ih mi sve vreme planirali, a oni se dogodili baš onda kada želimo, pod maskom i izgovorom da su trenutni i da su deo prekršenih planova.

Jer svaki plan i svaka prekršena odluka istiniti su za svaku kombinaciju parametra životne formule. Jednostavnije, i plan i prekršaj su izrazi koji su uvek tačni, bez obzira na okolnosti. #Vitgenštajn je o ovome pisao još 1921. godine. Ako ovo moje napisano pretvorimo u račun, biće da smo svi mi u pravu.

To što ćemo dok zbrajamo šta smo mislili, šta smo rekli, šta je broj, a šta slovo, izgubiti #trenutke, nema veze… Ionako je ovaj odavno prošao, a sledeći zasigurno, paniran ili prekršen – stiže ili nas čeka.

Ja se sad pitam hoću li ostvariti planirano ili prekršiti zacrtano. U svakom slučaju biću u pravu.

Sve fotografije su preuzete sa sajta: http://fuckyouverymuch.dk/

Posted on Category:Ljubav

Baci pogled na ljubav

Prošlo je više od godinu dana kako ništa na ovome mestu napisala nisam. I ovaj post započinjem onako, ni sama ne znam tačno o čemu ću pisati… Trenutno sedim u restoranu s pogledom na more, pijem čist crnogorski Šardone, čiju oporost ubijam vodom, pa mi se čini da će od ovoga posta ispasti nešto, rekla bih, čitljivo.

Kada god sam na letovanju, osećam izvesnu dozu melanholije (valjda zato što stižem više da razmišljam), koja, ma koliko bila čudnjikavo treperavo teška, u mom slučaju pali kod inspiracije.

Mislila sam da u naslovu umesto ljubavi piše povratak, ali onda sam shvatila da je svaki povratak novi početak i da tu zaista nema neke mudrosti, sem klišea iz Kosmo časopisa … ni manje, a ni više od praznih i golih definicija. Zato sam, eto, mesto povratka ustupila ljubavi iako sa skoro 30 mislim da je i dalje ne razumem baš najbolje … ako reči um uopšte ima mesta kada je ona, ljubav po sredi.

Ovaj post posvećujem svim ljudima (naročito ženama) koji su me vrlo često pitali kada ću se vratiti pisanju bloga. Kada sada saberem dane, ja sam intenzivno ovde pisala svega dva meseca, nakon čega sam rešila da se pomerim od cele ove blogovske priče ne bih li se na pravi način posvetila svim obavezama koje su mi bile i koje su mi i dalje veoma važne, pa mi i nije bilo žao što je blog jedno vreme stajao tako jadan i bedan, bez bilo koje naškrabane reči.  Iskreno, nisam očekivala da će me tražiti natrag, ali, eto, bez Internet reklame, kupovine tih šatro lajkova, imala sam neku svoju publičicu koja je volela ove redove slova. S druge strane, bilo je i onih koji su ovo mesto smatrali velikom glupošću, što mi je isto tako dobro došlo, jer i ta negacija pozitivne kritike znači – prosto znam da su bili, videli i otišli. Svima onima koji su me tražili  zahvaljujem se što nastavljam – ne znam u kom ritmu, ali nastavljam… kao sve u svom životu.

Podstrek da se vratim ovim stranicama dalo mi je i more u koje sada gledam i koje više volim kao miris i ukus, izgled i osećaj, nego kao ronjenje, prskanje, peskovito glupovanje… Hvala i vinovoj lozi, četinarima i čempresima…

letovanje

Pre jedno dve godine jedan vrlo važan čovek u mom životu pitao me je: Da li se ikada odmarate?, ja ga pitam: Kako to mislite?, on kaže: Da li u toku dana imate bar pola sata za odmor, bez misli, kovanja planova za sutra?, ja mu odgovorim: Ne. On meni da sam u problemu. Znam da jesam, a ko nije? Evo, i vas da pitam da li imate bar pola sata u toku to malo dana što ostane da se odmorite, a da to ne bude puko spavanje bez snova? Ako imate, blago vama, dajte predlog, sugestiju.

Možda bi sada bilo dobro da pređemo na temu ljubavi. Kako ovo patetično zvuči! Negde, posle raznoraznih iskustava za ovih godinu dana, a bilo ih je, čini mi se kao nikada do sada, samo se, brate, o ljubavi i parama priča. Valjda o onome čega generalno nema. Pune ove slatkaste društvene mreže neke plastične ljubavi. Kako li je vidimo kad je tako otelotvorujemo, kroz autfite dnevne, noćne, kroz uslikanu hranu, klozete, namrštene i lažno iskrivljene face, sa porukom: Mnogo nam je dobro. Nije lako muškarcima, stvarno nije. Nekako sam uvek na njihovoj strani. Da sam muško, pa da sam još i solo, ja ne znam šta bih i gde bih pre. Toliko golih žena na jednoj Mreži. Otvorimo li drugu, treću, svašta bismo mogli da biramo. Instagram je postao pista za žene, prosto da se pitaš kako već nisu u modelingu. Iste su, pravljene s namerom jer neko opasno ume da diktira te trendove tako da pomisliš da su bile na obuci. Kose oči, naduvene usne, velike grudi, tanak struk, duge noge za igranje, vitko telo za svašta. Kako odabrati? Ume li da govori?

selfie

Gledaš one tagove ispod fotke, pa pokušavaš da dokučiš da li ume bar da se igra rečima, možda je drugačija, nadaš se… S obzirom na to da svog nisam upoznala preko Žice, pitam se, kao nekakva dosadna žena, kako izgleda dejt posle upoznavanja putem #hashtaga. Videli smo gotovo sve, znam mnogo toga, a znam li išta ja o tebi i želim li da saznam? Koliko vredi prirodna lepota posle još jednog fantastičnog posta na Mreži? Jesmo li to ponovo u inflaciji? Koliko sati će proći do nove, mnogo jače cene svega što se nudi?

tumblr_ntcd2r03Dj1qza249o1_540

U proteklih mesec dana, možda jače, toliko često pričam sa ljudima – na poslu, u kafani, na ulici, da negde reših da počnem malo smislenije sa njima da govorim. Negde prećutno, onako za sebe, počela sam da sprovodim anketu o tome šta je ljubav i koliko ona ljudima danas znači. Ima li je? Jedan odgovor izdvajam: Ljubav je kada neko ume da me pripitomi. Mali princ nas i dalje uči, a opet nikako da ga shvatimo. Ponovo pitam – grešim li ako kažem da mnogo toga razumemo, a ne umemo da sprovedemo u postupke? Neki od odgovora je bio: Ljubav je kada si zadovoljan, kada ne možeš bez te osobe. Pa čekaj, da li sam sebičan ako ne mogu bez tebe? Tražim li ja to zadovoljenje isključivo svojih potreba u ljubavi?

I opet se vraćam na rečenicu koju stalno citiram, više ne znam ni čija je: Ne volim tebe, već sebe dok sam s tobom. Kada to prestajemo da volimo sebe sa nekim – onda kada taj neko ne radi ono što se nama radi? Kada god pišem o ljubavi, setim se i jednog predavanja mog profesora srpske književnosti XX veka koji nas je, dok nam je objašnjavao, čini mi se, Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog, pitao: Kako biste voleli da umrete? Svako od nas imao je vrlo slične odgovore tipa: među bližnjima, pored dece, uz muža, ženu… On nam nije dao pravi odgovor, već je predavanje završio pitanjem: Jeste li vi to sebični kada zahtevate od tih ljudi da vas gledaju kako odlazite? Pa, ne postoji lepa smrt. Stalno mislim o ovim njegovim rečima i trudim se, koliko god to mogu, da ne tražim od ljudi da uvek budu tu. Ne kažem da mi dobro ide, ali bar se, kao, trudim.

tumblr_nntlwvP1qd1qza249o1_500

Pre neki dan mi se pripila kafa u sobi. Hotel ima lep restoran, sa još lepšim pogledom, ali ja sam htela da je pijem u krevetu. Rekla sam to naglas – čist ženski bezobrazluk. Od Njega (tako zovem SVOG :)) stiže mi velika kafa s mlekom u keramičkoj šolji. Pomislila sam tada da je, eto, to  ljubav – čista, neposredna, bez poze, koju nekada često i ne vidim.

Juče, dok sam se izležavala na avgustovskom suncu, čujem par kako razgovara. Jede mi se sladoled, kaže ona. On momentalno ustaje da ode po traženo. Vidim, nije mu baš do toga, ali čik da pomisli na ne ode, ima da je zaboli glava čim stignu u sobu :). Odgovara ona: Od vanile, čokolade i lešnika. Ode čovek, donese joj, zgrabi ona onaj kornet i poče da ga proždire, bez ijednog komentara, pogleda, ma bilo čega. Sede pored nje na ležaljku, uze i on svoj kornet, pa nastaviše tako da zure u prazno, dok nisu sve potamanili. Umesto da nastavim da mislim o ovoj tako čestoj i dosadnoj bračnoj sceni, setim se Lenija i shvatim koliko dugo nisam pojela ništa od lešnika. Moji režimi ishrane, iscrpljujući treninzi, bojazan da ne pojedem više nego što bi valjalo toliko su me odvojili od nekih slatkih užitaka da sam zaboravila na trenutak kada se porudžbina limunade sa đumbirom ustalila u moje kafanske izbore, a porcija sladoleda postala luksuz, samo u posebnim prilikama.

plaža

Bilo je još jedne zanimljive scene koja se ponavljala…

Negde oko 6 uveče baba i unuk iz Rusije čitali su bajke na plaži, tačnije on je slušao, a ona mu je čitala. Ništa posebno, je l’? Ali ako ovaj prizor uporedim sa jednim koji sam videla pre mesec dana u dorćolskom kafiću, kada su mladi majka i otac, sređeni za izlazak na splav, nosili i svoju malu bebu od svega nekoliko meseci, deluje otrežnjujuće. Ništa u toj sceni iz Strahinjića Bana ne bi bilo čudno da nije bilo pola 12 uveče. Beba je plakala poručujući da joj svi smetamo u galami subotnje večeri, ali oni su pili tekile, dok su se sa ušiju sređene mame njihale ogromne minđuše, koje često zovem milje platno sa kićankama. Sigurno znate na koje minđuše mislim, ali nisu sad važne te heklane minđuše, nego činjenica da ćemo ako nastavimo na ovaj način da gajimo osećanja, ipak  skliznuti u neukus, pa neće biti važne samo te heklane minđuše, koje su stvarno ogavne, nego to koliko životnih sati košta nekoliko tekila u kafani u ponoć sa detetom od 2 meseca? Da li ćemo se potpuno izgubiti u svojim sitnim strastima ili ćemo stvarati neko lepše vreme, pa bilo to i čitanje stihova na plaži pred smiraj dana, koji će se, čini mi se, pamtiti? Da li je  ljubav odricanje?

trudnoća

Malopre iza mojih leđa sede dve žene, pričaju punih usta, viču, šta ću, primorana sam da čujem sve o njihovim životima. A lepo sam planirala da u tišini popijem drugu kafu. Ne vredi. Kaže ona glasnija, sa više hrane u ustima, mumlajući:

Ma bre, veruj mi, nije ti on čovek koji voli ogovaranje, kada god krenem, on neće da komentariše, uvek ima opravdanja za druge, nije mi jasno kako, bre, tako živi, drugo ja sam sto puta rekla da kuvam više neću, dolaziću ovde u restoran i da me Bog vidi, nego nemam s kim, niko nema pare, a ja tim što mi kažu da nemaju kažem oćeš li ti da jedeš ili na po čašicu razgovora, drugo i ona zaova smučila mi se više, šta ja ima njoj da polažem račune kad ću gde, ženo, da idem, ima da idem gde mi se ćefne, što, rodila me, pa ja kada sam bila u njenim godinama nije to moglo tako…

U jednom trenutku sam morala da se isključim. Međutim, prekide mi misao ponovnim urlikom: Dečko, donesi dva bela vina u flašici, kaže i dodade drugarici: da popijemo ti ja po jedno, pa da se okupamo, pa onda na kaficu, ko j..e i nju i njega i sve ovo, bre. Koliko god da me je iritirao nejn ton, nasmeja me na kraju, pa me opet vrati u realnost to: ma ko j..e.

ljubav

 Zašto ne bismo mogli uvek baš to da kažemo? Kada god dođe do neke šatro životne drame, a mi  lepo tako sitno opsujemo i odemo na čašu ili šolju nečega.  Da li bismo ovo mogli nazvati filozofijom apsurda Albera Kamija ili prosto željom da više cenimo ono što živimo, tj. da osećamo.

Kada god sam probala da pronađem neku misao o ljubavi, teško mi je išlo, obično sam se zadržavala na teoriji nihilizma i na svega dve Ničeove misli. Prva me vezuje za mušku ljubav, a to je: Došao sam da vam pomognem, a vi se žalite da ne želim sa vama da plačem. Druga je pak malo više ženska, koja opet bez muškarca ne bi mogla: Ženа je zаgonetkа čije je rešenje dete.

I ceo ovaj tekst, koji, kako ja volim da kažem, ne daje odgovor ni na jedno pitanje, već predstavlja puko grebanje srećke, posvećen svima onima koje volim, ne bi ni morao da postoji, ništavan je. Cela filozofija života, po mome skromnom muzičkom osećaju, koji je godinama građen, sažeta je u pesmi El Dumo, kojom iz vrlo važnih razloga završavam svoje površno škrabanje.

A sada opet sve ispočetka…

Fotografije preuzete sa sajta: http://fuckyouverymuch.dk/.