Posted on Category:Književnost

Autobiografija: Prva ljubav – Branislav Nušić

Ja sam o prvoj ljubavi trebao već ranije da pišem, jer i ona ide uporedo sa školovanjem, i moglo bi se čak reći da i ona spada u školske predmete, ali nisam hteo da prekidam onaj niz školskih predmeta koji tek tako u grupi izložen daje jasnu sliku onoga bezizlaznoga labirinta kroz koji smo se u mladosti provlačili, nazivajući taj mučni put školovanjem.

O ljubavi sam ja imao prve osnovne pojmove već za ranoga detinjstva. Tada smo ja, naša služavka i jedan praktikant iz načelstva svako predveče razgovarali iza kapije o ljubavnim stvarima. Štaviše, ja sam taj koji je i dao povoda ovoj ljubavi, jer se praktikant prvo sa mnom upoznao, a ja sam ga tek predstavio našoj služavci. To je poznanstvo bilo sasvim slučajno. Ja sam bio pred kućnim vratima u naručju kuvaričinom. Praktikant, prolazeći ulicom, prišao je meni, pomilovao me je i rekao:

– Kako je slatko ovo dete, je l’ to vaše?

– Iju! – ciknula je služavka – otkud bih ja mogla imati dete kad nisam ni udata!

Na osnovu toga pitanja da li može ili ne može imati dete iako nije udata, oni uđu u dublji razgovor, koji sutradan nastave, a prekosutra su već bili u najtešnjem prijateljstvu. Od tada smo se nas troje svako predveče sastajali iza kapije.

O, kakvih ti tu sve razgovora nije bilo, da me je koji put bilo sramota pogledati u oči našoj služavci. A bivalo je da sam se po koji put i ja umešao u razgovor, za koji slučaj praktikant je imao spremne bombone u džepu, te čim bih ja zinuo da što kažem, on bi mi strpao šećer u usta, iako nisam ja već on imao nameru da govori slatke reči.

Može se smatrati kao šteta za literaturu što sam ja tada bio još nepismen, te nisam bio u mogućnosti da zabeležim pogdekoje razgovore koje smo vodili iza kapije.

– Joco – rekla bi naša služavka praktikantu – dođi posle večere, kad polegaju moji, ostaviću ti šniclu od večere.

– Oh, dušo moja, – odgovorio bi on – zar je meni u ovome trenutku do šnicle, al’ ako je budeš ostavila, ostavi i malo salate.

Meni je do tebe, samo do tebe, samo do tebe. Jedva čekam da te pritisnem na grudi, pa makar se šnicla i ohladila.

Bilo je i drugih, još nežnijih razgovora. Tako se sećam kad je praktikant jednom pitao:

– Julo, hoće li se skoro kod vas u kući prati veš?
– Hoće, a što?

– Pa ako bi mogla da poturiš i moj, da ne bih plaćao pranje.
– Donesi! – odgovorila je ona ljupko.

– Oh, dušo moja, kako si dobra. Doneću tri košulje i četiri para gaća, anđele moj!

Najzad, ti su me razgovori mogli i zanimati i pružati izvesnu praktičnu pouku, koja će mi docnije u životu trebati, ali je bivalo i drugih stvari, naročito nedeljom popodne kad nikoga od mojih nije bilo kod kuće. Tada bi mi svi troje ušli u kuvaričinu sobu; mene bi metnuli na klupu, a oni bi seli na krevet. U takvim prilikama ja sam smatrao za najprobitačnije da žmurim, starajući se samo brižljivo da ne padnem sa klupe.

Ja sam, dakle, tako praktično izvežban i očiglednom nastavom o ljubavi opremljen, ušao u život potpuno spreman, te nije nikakvo čudo što sam se već u prvom razredu gimnazije zaljubio. Nisam ja to naročito odredio da se zaljubim baš kad pređem u gimnaziju.

Prema spremi koju sam iz najranijeg detinjstva izneo, mogao sam to i ranije učiniti. Ali sve do gimnazije nosio sam pantalone natrag razrezane, pa mi nikako nije išlo u glavu da budem zaljubljen sa natrag razrezanim pantalonama. Tek kad sam u prvom razredu gimnazije dobio pantalone koje se napred zakopčavaju i otkopčavaju, osetio sam da je vreme da se zaljubim.

Zaljubio sam se u Persu, našu komšiku, jer ona mi je bila najbliža. Persa je bila pegava, nosila je žute čarape i uvek su joj bile iskrivljene štikle na cipelama. Dok se nisam zaljubio, nisam ni obraćao pažnju na nju, ali od časa kad sam se zaljubio, izgledala mi je božanstveno lepa, i dovoljno mi je bilo da je vidim, ma i iz daleka, da vidim samo njene krive štikle, pa da se odmah uzbudim i pohitam joj u susret, ne bi li što presreo osmeh na njenome pegavome licu.

Ona je bila ćerka profesora koji nam je predavao računicu i koji o meni, ne znam zašto, nije imao tako dobro mišljenje. Bilo joj je devet godina i učila je treći razred osnovne škole. Ljubav sam joj iskazao na jedan neobično romantičan način. Jednom prilikom kada smo igrali žmurke, mi se zajedno sakrijemo u jedno bure, u kome je moja majka zimi kiselila kupus. Tu, u tome buretu, ja sam joj iskazao ljubav, i zbog te mile mi uspomene, i danas me još trone kad god prođem kraj kakvog bureta.

Jedanput se nađemo posle škole i pođemo zajedno kući. Ja joj dam jednu kiflu, koju sam joj svakog petka kupovao, jer sam četvrtkom posle podne zarađivao na krajcaricama bar toliko da sam mogao po jednom nedeljno kiflom da joj izrazim simpatiju i pažnju. Tom prilikom sam je ozbiljno zapitao:

– Šta misliš, Perso, hoće li mi te dati tvoj otac ako te zaprosim?

Ona pocrveni, obori oči i u zabuni prebi legištar na tri parčeta.

– Ne verujem! – odgovori mi poluglasno.
– A zašto? – zapitah je uzbuđeno i pođoše mi suze na oči.

– Zato što si kod njega rđav đak!

Zakleo sam joj se da ću i noću i danju učiti računicu samo da popravim belešku. I učio sam, ali zar sam ja mogao savladati ono na čemu su toliko i njih slomili svoju snagu, – zar sam mogao izmiriti ljubav i računicu? Imajući da biram između ljubavi i računice, izabrao sam kao lakšu – ljubav, i idućega časa, mesto dvojke koju sam dosad imao, dobio sam jedinicu.

Idućega četvrtka nisam ništa dobio na krajcaricama, zato se u petak ujutru uvučem u šifoner i poodsecam sa očevih zimskih haljina dvadeset dugmeta te ih prodam u školi za deset para, koliko mi je trebalo za kiflu. Na podne sačekam Persu pred njenom školom i, prateći je, priznam joj da sad još gore stojim jer sam dobio jedinicu iz predmeta njenog oca. Ona bolno reče:

– Onda, nikad neću biti tvoja!
– Ti moraš biti moja, pa ako ne na ovome, a ono na onome svetu! – uzviknuh ja ove reči koje sam nekoliko dana ranije čuo na pozorišnoj predstavi.

– Kako to može da bude? – upita ona radoznalo.
– Otrovaćemo se, ako pristaješ.

– A kako ćemo se otrovati?
– Tako! – nastavih ja sve odlučnije, – popićemo otrov!

– Dobro! – odgovori ona rešena – pristajem! A kad?
– Sutra, posle podne.

– E, sutra posle podne imamo škole – priseti se ona.
– To jeste – pade i meni na pamet. – Ne mogu ni ja sutra, jer bi mi zabeležili otsustvo, a imam ih već dvadeset i četiri, pa bi me mogli isterati iz škole. Nego, ako hoćeš u četvrtak posle podne, onda nemamo škole ni ja ni ti.
Ona pristade i sporazumesmo se da ja pripremim sve za trovanje.

Idućega četvrtka posle podne, ja ukradem od kuće kutiju palidrvaca i pođem na urečeni sastanak sa Persom, gde ćemo zajedno otići na onaj svet.

Sastali smo se u našoj bašti i seli na travu, a iz duša nam se otimao duboki uzdah bola i čežnje. Ja izvadih iz džepa kutiju sa palidrvcima.

– Šta ćemo sad? – pita Persa.
– Da jedemo palidrvca.

– Kako da jedemo?
– Eto ovako! – odgovorim ja, pa otkinem glavić i bacim ga, a ono drvce pojedem.

– A što to bacaš?
– Pa to je gadno.

I ona se reši i pruži odlučno ruku. Ja otkidoh glavić sa palidrvca i dadoh joj drvce. Ona uze i poče odvažno da ga jede.
Pojela je tri, pa joj udariše suze na oči.

– Ja ne mogu više! Nikad u životu nisam jela drva, ne mogu više.
– Onda, ti mora da si već otrovana.

– Može biti! – odgovori ona. – A osećam da me nešto grebe u guši.
– E, to je. Ti si već otrovana! Ja nastavih istrajno i pojedoh devet drvaca, pa i ja izgubih apetit i osetih da me grebe u grlu.

– Svršeno je! I ja sam otrovan! – rekoh svečano, kao što u takvome trenutku treba reći.

Nastade zatim jedan trenutak mukle tišine, pri kome sam ja razmišljao koliko je četiri puta sedam, i nikako nisam mogao da se setim, a ona ne znam šta je mislila, ali znam da je čačkala zube, jer joj se bilo zaglavilo između zuba jedno drvce. Najzad, ona prekide tu svečanu tišinu pitanjem:

– Pa šta ćemo sad?

To me pitanje dovede u užasnu zabunu, jer odista, pošto smo trovanje kao glavni posao završili, ja nisam znao šta bi sad drugo imali da radimo. Najzad, pade mi srećna misao na pamet.

– Znaš šta, pošto smo već otrovani, ‘ajde prekrsti se!

Ona se prekrsti, a to isto učinih i ja.

– A sad – nastavih ja – da idemo svojoj kući da umremo. Sramota je, znaš, da umremo ovde, u bašti. Mi smo deca iz boljih kuća, pa je sramota da umremo u bašti!
– Jeste! – reče ona i pođosmo.

Cela se stvar, međutim, svršila ovako:

Ona je otišla kući i zamolila majku da joj spremi postelju da umre. Tom prilikom joj je priznala da se otrovala, odnosno da je jela drva sa mnom. Majka njena, bez ikakva obzira na njen položaj i na njene osećaje, reče:

– E, kad si mogla da jedeš drva u bašti, ješćeš ih i ovde u sobi!… Zadigla joj je zatim suknjicu i počela joj s te strane isterivati one osećaje koji su Persi duboko u srcu bili usađeni.

Zbog tih batina Persa me je omrzla i tako se svršila moja prva ljubav.

Write a Reply or Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.