Posted on Category:Književnost

Autobiografija: Osnovna škola – Branislav Nušić

Dete u osnovnu školu polazi sa izvesnim predosećanjem da će izvlačiti batine. Badava su sva ubeđivanja roditelja da to ne mora biti: predosećanje je tako duboko usađeno u detinju dušu da gotovo uvek ono postaje stvarnost, a roditeljska uveravanja zabluda. Pa ipak, učitelj osnovne škole kome sam ja dopao šaka bio je dobar kao dobar dan, tako da je onaj štap što je visio ispod ikone Svetog Save bio više jedna pedagoška dekoracija, a jedva pogdekad instrument za vaspitanje.

Kada smo ušli u razred, učitelj nas je povrstao po veličini i tako uterao u klupe. Najmanji su zauzeli mesta u prednjim klupama, a sve veći i veći u zadnjim. Docnije će nas tek klasificirati po znanju, te će najbolji đaci sesti u prve klupe, lošiji za ovima, a najgori u poslednjoj, koja se zvala magareća klupa.

Tada kada sam ja učio osnovnu školu postojala je kao vaspitno sredstvo i ta magareća klupa, u koju bi učitelj upućivao one koji odista ništa ne bi znali. Ja nalazim da je to bila vrlo dobra ustanova, jer su se neznalice na taj način navikavale na to da su magarci. Otkako je to ukinuto, neznalice se nekako neće da izmire s tim faktom, te i u životu obično magarci sede u prvim klupama.

Poredani tako u klupe po veličini, izgledali smo kao semenke u lubenici. Svi jednaki, svi bezizrazni, i svi balavi, pa ipak – ko bi to tada rekao! – tu su, jedan kraj drugoga, sedeli: budući ministar i budući razbojnik, budući episkop i budući zajmodavac, budući robijaš i budući berzanski milijarder. Koliko bi sreće po čovečanstvo bilo kada bi se još kod tako male dece znalo šta će ko biti, pa ako ništa drugo a ono bar dok smo deca da se siti natučemo budućeg ministra, episkopa i berzanskog milijardera.

U početku nismo ništa učili, učitelj nas je samo propitivao o našim imenima, ali radije nego to o zanimanju naših očeva.

– Šta je tvoj otac?
– Kočijaš.

– Dobro, sedi! A tvoj!
– Kobasičar.

– A, tako, kobasičar? E pa pozdravi oca! A tvoj!
– Piljar.

– Piljar, je li? Pozdravi i ti oca!

Mi u početku nismo razumeli te pozdrave. Jedva nešto docnije, kada smo već svi upamtili jednu priču o dobrom i rđavom detetu i kada smo zapazili da pri svakom novom pričanju učitelj menja poreklo junaka priče, prema tome kako su dotični roditelji otpozdravljali na njegove pozdrave. Tako na primer, kada mu je kobasičarev sin jednoga dana doneo četiri para kobasica, ta je priča glasila:

Bila dva dečaka. Sima i Nenad. Sima je bio sin jednoga kočijaša, neposlušan, glup i nevaljao, a Nenad je bio sin jednoga kobasičara, vrlo čestitoga čoveka, valjanog i primernoga građanina, pa je, razume se, i sin bio na oca, valjano i dobro dete…

Ako, recimo, piljarev sin ne bi znao lekciju, a doneo mu je danas, juče ili tih dana, dvadeset glavica kupusa i tri venca luka, onda bi ga ovako savetovao:

– Vidiš sinko, ti imaš čestita i valjana oca, pa bi trebalo na njega da se ugledaš. Danas ti ne zameram što ne znaš, ali gledaj za sutra da naučiš. Pozdravi oca!

A ako grobarev sin ne bi znao lekciju, onda bi učiteljev prekor ovako glasio:

– Od tebe sinko neće nikad ništa biti. Ni tvoj rođeni otac neće uspeti da ti iskopa grob, jer ćeš na vešalima svršiti!

Prema zanimanju očeva bio nam je određen i rang u učenju i vladanju. Tako, na primer, najbolji je đak bio kobasičarev sin, a odmah za njim kasapinov, zatim sin jednoga bakalina, a piljarev (i to otkako je, sem zeleni, počeo slati piliće i ćurke), a tek u poslednjoj klupi sin grobarev, svirčev, kočijašev i uopšte sinovi očeva neproduktivnih zanimanja.

U neproduktivna zanimanja spadao je u početku i moj otac, kao trgovac, i prema tome i ja sam bio rđav đak. Ali kad sam jedno dva tri puta (o Božiću, Uskrsu i Novoj godini) doneo učitelju nešto zavijeno u maloj, beloj koverti, ja sam prešao u prvu klupu, i ona je priča glasila:

– Bila jednom dva dečka, Sima i Nenađ. Sima je bio sin jednoga kočijaša, rđav, neposlušan, glup i nevaljao, a Nenad sin jednoga trgovca…

Mogli smo čak, po svršetku osnovne škole, i izračunati šta je koga od nas koštalo to što je naučio čitati i pisati… Tako, na primer: Simu Jankovića koštalo je: 380 jaja, Peru Vukića: dva para gusaka, pet pari pilića i 140 jaja; Milenka Purića: 100 glavica kupusa, sedamnaest venaca crnog luka i deset pari telećih nogu za piktije; Janka Popovića 294 pari kobasica, četiri šunke, četiri švargle, dve slanine i jedanaest pari suvih rebara, To bi bila na neki način vrednost pismenosti izražena materijalnom vrednošću. Šteta je što se danas izgubio taj idilski odnos učitelja i đaka, pa na taj se način izgubila i mera kojom bi se dala ceniti pismenost, te je otuda valjda i dobila nepismenost tako veliku cenu.

U osnovnoj školi naučili smo: “očenaš”, azbuku i brojeve do sto.

“Očenaš” smo naučili napamet i izgovarali smo ga kao neke tajanstvene reči, otprilike kao što gatara govori reči kojima niti zna smisao ni značaja. Tom molitvom, koju nismo razumevali, obraćali smo se, svi u jedan glas, svaki dan bogu. Ali to je još najmanje što je mi nismo razumevali, no ja sam uveren da je ni sam gospod bog, kome smo je upućivali, nije razumeo, i da mu je to bilo moguće, izvesno bi policijski zabranio onu dernjavu koju smo mi smatrali kao molitvu.

Što se tiče azbuke, tu se desila izvesna pometnja. Kada sam ja počeo učiti osnovnu školu, zatekao sam trideset i dva slova u azbuci. Nekako ubrzo zatim, nestalo je dva slova, i sećam se da se učitelj grdno ljutio što su mu ta dva slova nestala. Mi nismo bili načisto da nije ko od nas ukrao i, recimo, progutao ta dva slova; da li nisu možda pala sa učiteljevog stola te ih famulus počistio i bacio na đubre, ili ih možda učitelj drži zaključane u fijoci pa neće da nam ih pokaže.

Izmirili smo se sa tim faktom na jedan čudan način. Učitelj nam je jednom prilikom objašnjavao da čovek ima trideset i dva zuba, što se poklapalo sa trideset i dva slova u azbuci, pa se nama, u dečjoj mašti, činilo kao da svako slovo visi okačeno o jedan zub. Izgledali su nam zubi kao dirke od klavira, i čak neki Sreten Aleksić koji je sva jotovana slova (ć, č, đ, i dž) izgovarao kao jedno jedino, ne mogući da ih razlikuje, pravdao se učitelju da su mu ispala tri zuba, kao da bi time hteo reći da su mu iz klavijature ispale tri dirke, te jednu koja mu je ostala upotbeljava za sva tri slova. Kad nam je još učitelj dodao da čovek u stvari ima trideset zuba, a da dva umnjaka tek mnogo docnije, u punoj zrelosti dobija, – onda smo došli do punoga uverenja da je učitelj ona dva slova sklonio u fijoku, pošto za njih nema zuba.

Inače smo azbuku dosta lako savladali, blagodareći metodi kojom nas je njoj učitelj privikao. On bi počeo ovako:

– Milane, jesi li video koji put žabu!
– Jesam, gospodine!

– Jesi li je upamtio?
– Jesam!

– Je l’ ima ovako: gore glavu, dole rep, a sa strane četiri noge, dve unapred pružene, a dve unazad:
– Jeste,

– Eto ovako! – i napiše kredom na tabli slovo K, koje nam je u tome času odista svima izgledalo kao žaba sa glavom, repom i četiri noge. I odista, mi smo na taj način slovo 3+1 dobro upamtili.

Tako je on za sva ostala slova našao upoređenja: Б na primer, bila je budža kojom cigani udaraju u bubanj; T – vešala; O – rupa;

Ш – plot kojim je ograđen šljivak; X – nogare za struganje drva;
Y – rakije za ražanj;
T – čiviluk za vešanje odela;
Д – turski nužnik; a
Ф – tetka Persa famulusova žena, koja je odista nesnosno ziparala po školskom hodniku, naslanjajući uvek ruke na kukove, te ličila na slovo Ф.

I kako smo mi sve to upamtili, to se on vrlo lako spomagao kada bi nas izveo na tablu.

– Napiši, Ivane reč bog!

Ivan bi se, razume se, najpre zbunio, a učitelj bi tada dodao:

– Budža, rupa, vešala.

I reč bi odmah bila napisana.

– Deder ti, Pero, napiši reč dud! Razume se da bi se i Pera zbunio, dok mu ne bi učitelj rekao:

– Zamisli jagnje na ražnju između dva turska nužnika.

I Pera bi se odmah setio te reč napisao. Tako nekako učili smo mi i naučili najzad azbuku. Sa ciframa takođe nije bilo velikih teškoća. Za pojam jedan učitelj bi nam pokazao jedan svoj prst, za pojam dva – dva prsta, i tako redom, dok nije upotrebio pet sa jedne i četiri sa druge ruke.

Ali je nastala prava pometnja, koja je i samoga učitelja dovela u zabunu, kada je trebalo da nam objasni značaj nule. Pokušao je na razne načine, ali mu to ili nije polazilo za rukom ili ga mi nismo dovoljno mogli da razumemo.

– Nula, deco nije ništa, a opet može da bude nešto. Kad je sama nije ništa, ne vredi ni pola lule duvana, a kad je metneš uz jedan, onda je deset, a kad je metneš uz dva, onda je dvadeset.

Zašto, bog će sveti znati, ali tako je! Nije to lako ni objasniti! Al’ eto, na primer, moja žena… recimo moja žena dok se nije udala za mene, bila je niko i ništa, je li, a kad je stala uz mene, ona je gospođa učiteljica. Je li tako?

– Tako je! – odgovara ceo razred.

I razume se da smo od trenutka ovoga objašnjenja svi smatrali nulu kao supruga, a svaka desetica izgledala nam je kao bračni par.

U našoj dečjoj mašti su sad već sve gospođe u varoši ličile na nule, a sve cifre kraj njih na njihove muževe. Čak su nam pojedini ljudi izgledali slični dotičnim ciframa. Tako, na primer, okružnoga načelnika i njegovu suprugu, smatrali smo kao broj 90. Ali to nije bilo proizvoljno smatranje, niti smo mi tako visoku cifru uzeli iz obzira na visoki činovnički položaj načelnikov, već stoga što je gospodin načelnik odista ličio na deveticu. Imao je kratke i tanke noge, a iznad ovih trbuh, grudi i glava, sliveni jedno u drugo, izgledali su kao bure koje je svojom težinom preteglo unapređ.

Doktor sa gospođom bio je za nas broj 70, jer se iz cele njegove tanke figure, kao ona kuka kod sedmice, izdvajao jedan od onih noseva koje su njegovi praoci preveli negde neokvašen preko Crvenoga mora, a zatim prešli preko Jonskog mora u Evropu i odomaćili ga. Direktor gimnazije sa gospođom ličio nam je na 10, ne zato što je jedan bila njegova omiljena beleška koju je obilato darivao đacima, već zato što je, suv i štrkljast, odista ličio na telegrafski direk. Tako isto, direktor banke sa gospođom ličio nam je na broj 50, po tome što je on tako nekako izgledao kao da mu je trbuh odnatrag, te je potpuno ličio na peticu. Tako smo u svakoj drugoj desetici našli odgovarajući par i jedino nas je dovodio u zabunu prota, koji se zbog mantije nije izdaleka razlikovao mnogo od svoje žene, te su nam izgledali kao dve nule.

Mi smo se ovim upoređenjima neobično lepo koristili, jer kad bi nas učitelj izveo na tablu i rekao, recimo, da napišemo 70, mi smo se samo setili doktorovog nosa i odmah umeli da napišemo zadati broj.

I stvar je sve dotle lepo išla dok jednoga dana učitelj ne ispisa na tabli broj 100. To nas dovede u užasnu zabunu, jer tu poligamiju nismo mogli nikako da razumemo.

– Ne razumete, dabome! – reći će učitelj, predviđajući svu teškoću objašnjenja. – Znao sam ja da to nećete razumeti. A šta bi vi kazali kad bih vam rekao da postoji i ovakva cifra! – i on uze kredu pa na tabli ispisa 7,000.000.

Mi se zgranusmo. Zamislismo grešnoga doktora sa ogromnim haremom i – nedovoljno upoznati sa dobrim i rđavim stranama čovečjeg života – svima nam je u tome času bio odvratan. Učitelj uvide da nam ipak na neki način mora da objasni cifru 100, koju smo morali naučiti i uze ovako da je tumači:

– Jedan je, recimo, muž. Je l’ tako?
– Tako je! – odgovara razred horom.

– Ova prva nula, to je recimo njegova žena, je l’ tako?
– Tako je!

– E, ova druga nula, to mu je svastika, koju po koji put izvede sa ženom u šetnju. Je l’ razumete sad?
– Razumemo!

Derali smo se iz glasa da razumemo, iako nismo razumeli, jer najposle, ako se i dopusti da se jedna svastika pridruži ženi, ali kakav bi izgledao, na primer, grešni direktor banke, sa trbuhom odnatrag, u onoj cifri gde se uz ženu priključi još pet svastika? Zar ne bi ličio na remorker koji sa nadčovečanskim naporom plovi uz vodu vukući šest šlepova?

Sve su to stvari koje su našu dečju maštu neobično zanimale, ali moramo priznati, i pomogle da kraj azbuke naučimo i cifre i da tako svršimo i osnovnu školu.

Hajdemo dakle u gimnaziju!

Posted on Category:Književnost

Galebovi – Ričard Bah

Svi smo mi prevalili dug put dok nismo stigli ovamo. Prelazili smo iz jednog sveta u drugi, koji se nije mnogo razlikovao od pređašnjeg, zaboravljajući odmah odakle smo stigli, ne razmišljajući kamo hrlimo, ne misleći na sutra.

Znaš li koliko smo života proživeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu?

Hiljadu života, Džone, deset hiljada! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naučili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, važi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj idući svet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati.

On raširi krila i krene prema vetru.

Čudno je to. Galebovi koji prezru savršenstvo radi putovanja, putuju polako i nikad ne stignu na odredište. Oni koji se odreknu putovanja radi savršenstva, mogu stići svuda, u tren oka. Zapamti, Džonatane! Nebo nije ni mesto ni vreme, jer su mesto i vreme beznačajni

Posted on Category:Književnost

Autobiografija: Prva i poslednja pesma – Branislav Nušić

Napisao sam svega dve pesme u životu i sa obema sam toliko stradao da sam se zarekao čak i da ne čitam više stihove, a kamoli još i da ih pišem. O, koliko me je puta gonilo i golicalo nešto u duši, koliko puta me je dražila inspiracija, koliko puta mamila kakva prilika, ali sam se uvek junački uzdržavao.

Zar može, na primer, biti uzvišeni je inspiracije do kad vam kakva gospođa, sanjalačka pogleda i topla osmeha, podnese svoju lepo ukoričenu “spomenicu”, na kojoj zlatnim slovima piše:

“Poesie”, a koja predstavlja tako raskošnu kolekciju ljudskih gluposti. Ah, ta knjižica, koja je ispunjena sa bezbroj lepih želja i nakaznih stihova, u kojoj kipte “ah” i “oh”, i u kojoj se ritmovi tako milozvučno slikuju na reči: mojim – tvojim, neću – sreću i rujna – bujna.

Koliko sam puta bio već i zamočio pero u mastilo, pa se ipak uzdržao.

– Ali zapišite, molim vas, zapišite makar jedan stih! – šapću vam njena usta “rujna”.

Ja ponovo umačem pero u mastilo i ponova se uzdržavani.

– Molim! – ponavlja ona.

– Izvinite, ali ja sam na dijeti! – pravdam se.

I odista, to je bila jedna vrsta dijete koju sam ja izdržavao.

Doduše, ja nisam odlazio lekaru da mu isplazim jezik i da mu se požalim na rđavo varenje, jer bi mi on u tom slučaju najpre prepisao da ne čitam stihove naših poeta; već sam izdržavao sasvim suprotnu dijetu, – nisam pisao stihove, što je neobično dobro činilo i meni i mojim čitaocima.

Napisao sam svega dve pesme u životu, i obe su mi toliko škodile da sam morao pribeći merama koje bi me okrepile i oporavile. Moja prva pesma bila je uvreda jedne žene, a moja poslednja pesma bila je uvreda jednoga kralja, a kad se uzme u obzir da su kraljevi i žene najosetljivija i najosvetljivija stvorenja, onda već možete misliti kako sam prošao. Moj jedan drug, koji je također napisao svega dve pesme u životu, mnogo je bolje prošao, ali je on prvom pesmom čestitao sedamdesetgodišnji rođendan jednoj svojoj vrlo bogatoj tetki i poželeo joj je još “mnogo, mnogo leta”, a drugom pesmom čestitao je jednome ministru naimenovanje, završavajući stihove sa: “Takvi sinci ponos su roda svoga”. Taj moj drug nije morao izdržavati nikakvu dijetu, već je uspešno nastavio pisanje stihova, te eno ga i danas još piše stihove za nadgrobne spomenike i natpise na opštinskim slavolucima prilikom velikih svečanosti.

Prvu sam pesmu napisao još vrlo rano, još kad sam ponavljao prvi razred gimnazije.

Ja ne znam kako se kod mene javio taj nagon da pišem pesme.

Jedni vele da se to javi kod čoveka kao svrab, što kod mene nije bio slučaj, jer sam ja osetio svrab i češao sam se tek pošto sam napisao prvu pesmu i shvatio njene posledice. Drugi kažu da je poetski nagon jedna vrsta kijavice koja je vrlo prilepčiva. Možda, samo što kod obične kijavice kad kineš, a ti izvadiš maramicu i ubrišeš nos, a kad iskijaš rđavu pesmu, onda ti kritičari tako izbrišu nos, da ti kijanje nikada više i ne pada na um. A čuo sam da vele i to kako mladi poeta oseti u duši neko nadahnuće, otprilike kao što žena oseća začeće u četvrtom mesecu. Stvar se i dalje, izgleda, razvija kao i kod porodilje. Bremeni mladić počne osećati izvesne teškoće, gađenje, pa zatim i bolove, i najzad leže u postelju i porađa se.

Upoređenje bi moglo biti tačno s obzirom na pojedine pesme u našoj literaturi, pa ipak neće biti da tako postaju prve pesme.

Pisanje pesama se javlja kao kolektivna bolest čitavih razreda gimnazijskih, koji se na prvom mestu inspirišu onim stihovima koje su njihovi prethodnici napisali na zidovima skrivenijih odeljenja. O, kolika i kolika zbirka nežnih lirskih pesama, izdanih docnije u životu, ima svoj zametak u toj dalekoj, u toj prvoj inspiraciji. Taj se trag od pojedinih pesama u našoj literaturi čak i oseća. Pa onda te se mlade poete inspirišu takođe i sa korica starih knjiga, jer tradicionalni je običaj u našim školama, čim svršiš jedan razred, ti prodaješ knjige onima koji u taj razred stupaju, a ti kupuješ knjige od onih koji su stupili u stariji razred. A na koricama tih knjiga, pa često i na unutarnjim listovima, gde ima samo malo više mesta, leže dragoceni tragovi nekolikih generacija.

Ima tu stihova, ima mudrih izreka, ima aforizama i ima vrlo korisnih zapisa. Ima kraj pojedinih lekcija, iz kojih je nekoliko prethodnika, imalaca dotičnih knjiga, palo na ispitu, i vrlo korisnih opomena, sličnih onim tablicama na ulici koja je raskopana zbog kanalizacije, na kojima piše: “Pazi, ne idi levo!” Eto, tu leže prve inspiracije, koje zaraze ceo gimnazijski razred te propeva. Razume se ima ih koji se već kod prvog pokušaja zaustave, ima ih koji šaraju stihovima ne samo svoje no i tuđe knjige, a ima ih i koji se navrzu pa uporno nastave pisanje stihova i onda kad već svi ostali te zaludice napuste, te đaci dotičnoga proglase za pesnika svoga razreda. Ako ovaj u upornosti ustraje i dalje, on postaje pesnik dotične gimnazije, i onda već pušta dugu kosu, počne se aljkavo nositi, simulira rasejanost i tako postaje poeta sa svim kvalifikacijama.

Interesantno je ipak da se još kod tih prvih pojava gimnazijskog pevanja često naglašava kako pravac kome će dotični, ako ostane pesnik, pripadati, tako i sredina koja pesmu inspiriše.

Zar, recimo, ovaj stih, kojega se tako dobro sećam, ne ukazuje jasno i precizno kako na poetski pravac tako i na sredinu koja je mladoga poetu, moga tadanjega druga, inspirisala:

Volem i sutlijaš i kiselo mleko,
A volem i kiseo kupus sa slaninom.
Volem i rezance a i pitu s mesom.
Al’ najviše volem đuveč s govedinom.

Na unutražnjoj strani korica jedne latinske gramatike koja je po svoj prilici pripadala nekome popovskome sinu sa sela, sećam se da sam pročitao ovakav stih:

Gospode nebeski, koji vladaš svetom,
Milošću okrepi celu našu naciju,
I pomozi meni u nevolji teškoj
Da naučim treću konjugaciju.

Tako isto sećam se moga druga, sviračevog sina, koji je pred kraj školske godine često puta pevao:

Opa cupa, kolo igra,
Momak do devojke.
Opa cupa, ispit ide,
A ja imam dvojke.

Oni koji su ponavljali razred, obično su pevali guslarskim desetercem. Ne znam da li zato što se njime bolje izražava nacionalni bol. Tako je, na primer, onaj Živko, inače Užičanin, saznavši da mora ponavljati treći razred, ovako zacvileo:

Lele mene otsad pa doveka
Đe pogibo, za boga miloga,
Ni u boju niti na megdanu,
Nit od puške, niti ljuta noža,
Već od ruke profesora Luke,
Sa prokleta latinska jezika!

I ja sam svoju prvu pesmu napisao desetercem. Ne znam samo da li sam je zato napisao desetercem što sam ponavljao razred, ili sam ponavljao razred zato što sam napisao tu prvu pesmu.

I kao što se onaj što ga maločas navedoh inspirisao kuhinjom kao svojom sredinom, jer je verovatno gdegod posluživao; kao što se onaj popov sin inspirisao psalmima, a sviračev poskočicama, izvesno sam se i ja morao inspirisati ogovaranjem, kao sredinom u kojoj sam se kretao između mojih tetaka i strina. Moja prva pesma, koje se ja ne sećam dovoljno, rekonstruisana bi otprilike glasila:

Poranila gospođa Anica
U nedjelju prije jarka sunca,
Na kući je otvorila prozor,
Na prozor se mlada isturila,
Glavom šeta i levo i desno,
Očekuje Paju sekretara,
Jer će tuda u Načelstvo proći.

Pesma je napravila senzaciju, kao što je uostalom i red kad se jedan nov i mlad talenat javlja. Najviše su se u mojoi kući zgranuli i počeli uzvikivati: “Iju, iju, iju!” Ti uzvici nisu značili divljenje, već pre jednu preneraženost, kao kad bi, recimo, razbio veliko ogledalo u sali.

– Kako si mogao tako što napisati! – uzvikivale su sve tri tetke u jedan glas.
– Što da ne pišem kad je istina? – branio sam se ja.
– Iju, a otkud ti znaš da je to istina?
– Pa vi ste govorili.
– Ali, zaboga dete, ono što mi govorimo ne mora biti istina! – brani se srednja tetka.
– Iju, iju! Sad će još izići da smo mu mi kazali da napiše pesmu! – uzvikuje najstarija tetka, koja je inače u duši bila zadovoljna pesmom i koja će izvesno tu pesmu pustiti u cirkulaciju, starajući se da dopre i do ruku same gospođe Anice.

I, odista, pesma je doprla do gospođe Anice pre no što sam ja i slutio, i načinila čitav lom u dotle mirnoj apotekarovoj kući.

Gospođa je vriskala i valjala se po podu, čupala je kose, prevrnula je divan, razbila lampu, gađala je cipelom kućnog momka, ujela je apotekarskog pomoćnika i, najzad, ispila je čitav sifon sode da bi se otrovala. Apotekar je morao da se zakune pred ikonom svetoga Arhanđela Mihajla, svoje kućne slave, da će me kao mačku isprebijati.

Znajući da su apotekari uopšte krvožedni, a imajući pritom na umu da je gospodin Sima još i zakletvom na to vezan, ja sam morao uložiti sav trud i sve napore da izbegnem ove batine.

Zaobilazio sam ulice odlazeći u školu, preskakao plotove da bih izbio na drugu ulicu, provodio po čitave sate skriven na tavanu, i uopšte činio sve čime bi se mogao spasti nevidovne bede. Sedeći tako pogdekad satima na tavanu, razmišljao sam o zloj sudbini literata kod nas. Mesto da jednoga mladoga poetu okolina podrži i ohrabri, a ono, eto, ta ista okolina ga juri da ga bije. Zamislite, kada bi to bila opšta pojava, kada bi poete za svaku svoju pesmu morali izvlačiti batine! Verovatno bi u tom slučaju bilo vrlo malo pesama, ali ono što bi bilo, bar bi vredilo batina.

Kada je apotekar iscrpeo sve moguće načine da otkupi svoju zakletvu, kada je već počeo bio da postavlja i zasede, da se krije u razne kapije, da se iznenadno pojavljuje po ulicama koje nikako ne vode njegovoj kući, i kada je, najzad, uvideo da ja svaku njegovu poteru vešto izbegavam, da mu svaku zasedu pažljivo obilazim, rešio se on na druge i drukčije korake. Optužio me je direktoru gimnazije.

Izveli su me pred čitavo profesorsko veće, kao da sam u najmanju ruku spalio aleksandrijsku biblioteku. Svi ozbiljni, natmureni i brižno oborili glave, tako da sam ja dobio utisak kao da će me osuditi da budem živ spaljen na lomači, i već sam video masu sveta kako se skupila oko lomače, video sam moje tri tetke kako leže onesvešćene na zemlji, video sam Maricu, poštarevu ćerku, kako gorko plače, i video sam apotekara kako časti narod sirupom za pokoj duše moje.

Uze najpre reč direktor, obraćajući se ostaloj gospodi profesorima oko zelenog stola:

– Gospodo, u našoj se školi zacarila jedna ružna pojava, kojoj treba svim silama stati na put. Đaci su počeli da pišu stihove, i to ih pišu gde stignu, po knjigama, po školskim tablama i po zidovima.

Naročito su ispisani stihovima od vrha do dna zidovi u intimnim odeljenjima ove zgrade i ti su stihovi često bezobzirni. Eto, pre neki dan naredio sam famuluzu da izgrebe jedan stih koji se odnosio na vas, gospodine profesore, – obrati se direktor profesoru latinskog jezika – i u kome se odvratno govori o vašoj već poznatoj navici da popijete koju rakiju više no što vam dostojanstvu odgovara.

– A bove maiori discit arare minor! – gunđa u sebi latinac, hoteći kao da prebaci kolegama da su đački stihovi posledica njihovih ogovaranja.

– Pa onda, – nastavi direktor, – već sam ove godine dvaput krečio ta odeljenja zbog stihova koji se odnose na vas, gospodine katiheto, i na neku Rosu udovicu.

– To su oni iz trećeg razreda, da im… i – sasvim zaboravljajući da sam i ja prisutan sednici profesorskog veća, katiheta opsova kolektivnu majku trećem razredu gimnazije.

– Pa onda – nastavlja direktor i fiksira profesora zemljopisa – ne mogu da se setim, ali bilo je stihova i o drugoj gospodi nastavnicima…

– Ja ih se sećam – priskače profesor zemljopisa, osećajući šta je direktor hteo. – Bilo je, na primer, i ovakvih stihova:

Škola hladna k’o štenara.
Peći nikad tople nisu,
Mrznemo se na hemiji, istoriji, zemljopisu.
Mrznemo se isto tako i na matematiki,
A direktor školska drva šalje svojoj svastiki.

– Pre svega, to nije pravilno, moralo bi biti: matematici i svastici, jer slovo k pred i pretvara se u c, – objašnjava profesor srpskog jezika.
– A zatim, – dodaje gnevno direktor – nije ni istina, niti je uopšte bilo takvih stihova na zidu, no ste ih vi sami izmislili.
– Bilo je, i zbog tih stihova ste i naredili da se okreče ona odeljenja.
– Dabome, – dobacuje katiheta, – a ne zbog Rose udovice.

I nastaje jedna paklena gužva i podvikivanje, i lupanje pesnicom o sto, i jedva se na kraju krajeva setiše da sam i ja prisutan sednici i izguraše me iz kancelarije. Bura je i dalje trajala, kroz opštu larmu čule su se pogdekad reči: drva, Rosa, rakija, a po svemu sudeći, izgleda da je i onaj globus silazio sa direktorovog ormana i uzimao učešće u objašnjenjima. Najzad, kad se bura stišala, pozvan sam ja opet unutra, gde sam zatekao ozbiljna sva lica, kao da su do maločas raspravljali o nastavnim metodama.

Direktor opet poče:

– Gospodo, u našoj se školi zacarila jedna ružna pojava … – ali njegov uvod sad već nije bio dug, već je odmah prešao na samu stvar – … I pred nama je, evo, jedan od tih što piskaraju pesme, a koji je inače, prema školskom dnevniku, vrlo traljav, ili, bolje reći, rđav đak.

Svi profesori digoše glave, pogledaše me i svima im se razvukoše usne, kao da bi hteli reći: “Jest, znam ga, i kod mene je rđav đak”

– Jesi li ti napisao ovu pesmu? – otpoče isleđenje direktor i pokaza parče hartije, koje mu je verovatno apotekar dao.

U meni se toga trenutka pojavi očajna borba između dva bića, čoveka i poete. Čovek me uze savetovati da se prosto odričem pesme, da kažem da nije moja, već sam je od drugog čuo, recimo od moje najstarije tetke, i da izjavim svoju odvratnost prema tako ružnim pojavama: poeta uze da golica moju sujetu, uze me savetovati da se ne odričem svog prvenčeta, jer preda mnom leži velika budućnost. I kao što uvek u borbi između čoveka i sujete, ova druga pobeđuje, tako je i ovde bilo, te ja priznadoh direktoru da sam pisac pesme.

– Eto, gospodo, on priznaje! – okrete se direktor profesorskom kolegijumu.

– To mu može poslužiti kao olakšavajuća okolnost! – reći će profesor geografije, koji već četiri godine tera brakorazvodnu parnicu sa ženom, te pretenduje da je ušao u duh našega zakonodavstva.

– Pred nama je dakle jedan autentičan slučaj, i prema njemu treba primeniti što strožiju kaznu, kako bi ista poslužila kao primer i svima ostalima anonimnim piscima stihova po anonimnim mestima! – reče direktor, i ja ponovo sagledah lomaču i osetih plamen kako me liže, i videh tri onesvešćene tetke prostrte po zemlji, i videh Maricu uplakanu, i videh apotekara kako služi narod sirupom, za pokoj duše moje.

– Ja bih želeo da čujem i mišljenja gospode nastavnika po ovoj stvari! – nastavi direktor, i počeše da se nižu profesorska mišljenja, koja su otprilike ovako glasila:

Katiheta: Treba ga isterati iz škole, nek ide u tamburaše, pa nek izmišlja pesme! Ili, ako ne to, onda ga bar osuditi na jednonedeljni post.

Istoričar: On je učinio dva zločina. Jedan, manji, što je uvredio jednu apotekarsku porodicu, i drugi, veći: što je stih kojim je opevan Kraljević Marko, Sinđelić i Hajduk Veljko, oskrnavio opevajući Paju sekretara. Za ovo drugo ga treba kazniti.

Prirodnjak: Čovek se uzvišenošću osećaja razlikuje od životinje. Otuda, na primer, kod čoveka svih stupnjeva poezije, dok je magarac nema. Kao što je poznato magarci ne pišu pesme.

Ali biva pogdekad da ljudi pišu takve pesme da bi se moglo pomisliti da su ih magarci pisali. Prema takvim poetama treba primeniti iste metode koje se prema magarcima upotrebljavaju, tj.

treba im izvući uši. To bi se moglo i prema ovome mladome poeti učiniti.

Matematičar: Ja bih iz ove pojave izvukao koren, odnosno ne koren, nego bih ja izvukao jednu korist. Mi imamo ovde dve poznate količine: uvređenu apotekarsku porodicu, i pisca pesme, plus samu pesmu. Mi bismo iz tih poznatih mogli dobiti nepoznatu količinu, tj. saznati koji su oni ostali što pišu pesme o svojim profesorima.

Geograf: Ja bih njega u apsu, u školski podrum, pa da se potpuno uveri o pomračenju sunca. Jer takve su pesme kadre da bace ugarak u domaći život, i onda nije nikakvo čudo što kod nas ima toliko brakorazvodnih parnica.

Latinac: Mada Horacije veli: Pictoribus atque poetis quidlibet audendi semper fuit aequa potestas, ipak ovaj đački bezobrazluk premaša sve granice. Ja sam za vrlo strogu kaznu.

Nastavnik srpskog jezika: Njega na prvome mestu treba kazniti što nije zapetama odvojio sporedne rečenice koje se nalaze u glavnoj, a zatim: što nije na kraju druge strofe stavio tačku. Inače je stih, može se reći, dosta tečan; misao je u svemu izražena, i s obzirom na to, mogla bi se na njega primeniti i blaža kazna.

Posle ovako pribranih stručnih mišljenja, direktor mi se okrete, i posle nekoliko roditeljskih saveta, dočepa se mojih ušiju i poče ih tegliti (prirodnjakovo mišljenje), a zatim mi izreče kaznu: tri dana školskog zatvora (geografovo mišljenje).

Tako me je prva pesma oterala u aps, a to će me isto postići i sa poslednjom pesmom. Punih sedam godina ja sam se, mada me je to grdnih muka stalo, uzdržavao da pišem pesme, pa ipak sam jednog dana podlegao onome nagonu po kome se čovek rado vraća svome prvom grehu. Kada sam ovu drugu, odnosno poslednju pesmu napisao, ponovilo se gotovo isto što je bilo i kod prve. Nije me doduše jurio nikakav apotekar, ali su me jurili žandarmi; nisu me izveli pred direktora gimnazije, ali su me izveli pred predsednika prvostepenog suda.

– Jeste li vi pisac ove pesme? – pitao je predsednik onako isto kao i direktor.

– Jesam! – odgovorio sam, pošto je u meni opet sujeta pobedila čoveka. – Ali, molim vas, to je jedna šaljiva pesma, nema smisla shvatiti je tako ozbiljno.

– To je tačno, – veli predsednik – ali, vidite, krivični zakon za optužbu, – odgovara mi predsednik.

– Pa onda, – branim se ja dalje – ta pesma i ne odgovara potrebnim uslovima za jednu pesmu.

– Ali ona potpuno odgovara uslovima koje traži krivični zakon za optužbu, – odgovara mi predsednik.

– Pa onda, vidite, gospodine predsedniče, ja se u neku ruku osećam nevin, jer tu mi pesmu nije diktovala nikakva namera, već više jedan nagon.

– Da, da, razumem vas ja, prekide me predsednik – ali krivični zakon, vidite, baš taj nagon kažnjava.

– Čudnovato! – iznenađujem se ja.

Pošto me je na taj način predsednik upoznao sa svima dobrim stranama krivičnog zakona, izjavio mi je da me taj isti krivični zakon kažnjava sa dve godine tamnice za uvredu “Veličanstva”.

Eto, tad sam se zarekao da nikad više ne napišem pesme, i od tada pa do danas uporno održavam tu dijetu i da vidite, dobro mi zdravlju čuni!