Posted on Category:Književnost

Autobiografija: Prva i poslednja pesma – Branislav Nušić

Napisao sam svega dve pesme u životu i sa obema sam toliko stradao da sam se zarekao čak i da ne čitam više stihove, a kamoli još i da ih pišem. O, koliko me je puta gonilo i golicalo nešto u duši, koliko puta me je dražila inspiracija, koliko puta mamila kakva prilika, ali sam se uvek junački uzdržavao.

Zar može, na primer, biti uzvišeni je inspiracije do kad vam kakva gospođa, sanjalačka pogleda i topla osmeha, podnese svoju lepo ukoričenu “spomenicu”, na kojoj zlatnim slovima piše:

“Poesie”, a koja predstavlja tako raskošnu kolekciju ljudskih gluposti. Ah, ta knjižica, koja je ispunjena sa bezbroj lepih želja i nakaznih stihova, u kojoj kipte “ah” i “oh”, i u kojoj se ritmovi tako milozvučno slikuju na reči: mojim – tvojim, neću – sreću i rujna – bujna.

Koliko sam puta bio već i zamočio pero u mastilo, pa se ipak uzdržao.

– Ali zapišite, molim vas, zapišite makar jedan stih! – šapću vam njena usta “rujna”.

Ja ponovo umačem pero u mastilo i ponova se uzdržavani.

– Molim! – ponavlja ona.

– Izvinite, ali ja sam na dijeti! – pravdam se.

I odista, to je bila jedna vrsta dijete koju sam ja izdržavao.

Doduše, ja nisam odlazio lekaru da mu isplazim jezik i da mu se požalim na rđavo varenje, jer bi mi on u tom slučaju najpre prepisao da ne čitam stihove naših poeta; već sam izdržavao sasvim suprotnu dijetu, – nisam pisao stihove, što je neobično dobro činilo i meni i mojim čitaocima.

Napisao sam svega dve pesme u životu, i obe su mi toliko škodile da sam morao pribeći merama koje bi me okrepile i oporavile. Moja prva pesma bila je uvreda jedne žene, a moja poslednja pesma bila je uvreda jednoga kralja, a kad se uzme u obzir da su kraljevi i žene najosetljivija i najosvetljivija stvorenja, onda već možete misliti kako sam prošao. Moj jedan drug, koji je također napisao svega dve pesme u životu, mnogo je bolje prošao, ali je on prvom pesmom čestitao sedamdesetgodišnji rođendan jednoj svojoj vrlo bogatoj tetki i poželeo joj je još “mnogo, mnogo leta”, a drugom pesmom čestitao je jednome ministru naimenovanje, završavajući stihove sa: “Takvi sinci ponos su roda svoga”. Taj moj drug nije morao izdržavati nikakvu dijetu, već je uspešno nastavio pisanje stihova, te eno ga i danas još piše stihove za nadgrobne spomenike i natpise na opštinskim slavolucima prilikom velikih svečanosti.

Prvu sam pesmu napisao još vrlo rano, još kad sam ponavljao prvi razred gimnazije.

Ja ne znam kako se kod mene javio taj nagon da pišem pesme.

Jedni vele da se to javi kod čoveka kao svrab, što kod mene nije bio slučaj, jer sam ja osetio svrab i češao sam se tek pošto sam napisao prvu pesmu i shvatio njene posledice. Drugi kažu da je poetski nagon jedna vrsta kijavice koja je vrlo prilepčiva. Možda, samo što kod obične kijavice kad kineš, a ti izvadiš maramicu i ubrišeš nos, a kad iskijaš rđavu pesmu, onda ti kritičari tako izbrišu nos, da ti kijanje nikada više i ne pada na um. A čuo sam da vele i to kako mladi poeta oseti u duši neko nadahnuće, otprilike kao što žena oseća začeće u četvrtom mesecu. Stvar se i dalje, izgleda, razvija kao i kod porodilje. Bremeni mladić počne osećati izvesne teškoće, gađenje, pa zatim i bolove, i najzad leže u postelju i porađa se.

Upoređenje bi moglo biti tačno s obzirom na pojedine pesme u našoj literaturi, pa ipak neće biti da tako postaju prve pesme.

Pisanje pesama se javlja kao kolektivna bolest čitavih razreda gimnazijskih, koji se na prvom mestu inspirišu onim stihovima koje su njihovi prethodnici napisali na zidovima skrivenijih odeljenja. O, kolika i kolika zbirka nežnih lirskih pesama, izdanih docnije u životu, ima svoj zametak u toj dalekoj, u toj prvoj inspiraciji. Taj se trag od pojedinih pesama u našoj literaturi čak i oseća. Pa onda te se mlade poete inspirišu takođe i sa korica starih knjiga, jer tradicionalni je običaj u našim školama, čim svršiš jedan razred, ti prodaješ knjige onima koji u taj razred stupaju, a ti kupuješ knjige od onih koji su stupili u stariji razred. A na koricama tih knjiga, pa često i na unutarnjim listovima, gde ima samo malo više mesta, leže dragoceni tragovi nekolikih generacija.

Ima tu stihova, ima mudrih izreka, ima aforizama i ima vrlo korisnih zapisa. Ima kraj pojedinih lekcija, iz kojih je nekoliko prethodnika, imalaca dotičnih knjiga, palo na ispitu, i vrlo korisnih opomena, sličnih onim tablicama na ulici koja je raskopana zbog kanalizacije, na kojima piše: “Pazi, ne idi levo!” Eto, tu leže prve inspiracije, koje zaraze ceo gimnazijski razred te propeva. Razume se ima ih koji se već kod prvog pokušaja zaustave, ima ih koji šaraju stihovima ne samo svoje no i tuđe knjige, a ima ih i koji se navrzu pa uporno nastave pisanje stihova i onda kad već svi ostali te zaludice napuste, te đaci dotičnoga proglase za pesnika svoga razreda. Ako ovaj u upornosti ustraje i dalje, on postaje pesnik dotične gimnazije, i onda već pušta dugu kosu, počne se aljkavo nositi, simulira rasejanost i tako postaje poeta sa svim kvalifikacijama.

Interesantno je ipak da se još kod tih prvih pojava gimnazijskog pevanja često naglašava kako pravac kome će dotični, ako ostane pesnik, pripadati, tako i sredina koja pesmu inspiriše.

Zar, recimo, ovaj stih, kojega se tako dobro sećam, ne ukazuje jasno i precizno kako na poetski pravac tako i na sredinu koja je mladoga poetu, moga tadanjega druga, inspirisala:

Volem i sutlijaš i kiselo mleko,
A volem i kiseo kupus sa slaninom.
Volem i rezance a i pitu s mesom.
Al’ najviše volem đuveč s govedinom.

Na unutražnjoj strani korica jedne latinske gramatike koja je po svoj prilici pripadala nekome popovskome sinu sa sela, sećam se da sam pročitao ovakav stih:

Gospode nebeski, koji vladaš svetom,
Milošću okrepi celu našu naciju,
I pomozi meni u nevolji teškoj
Da naučim treću konjugaciju.

Tako isto sećam se moga druga, sviračevog sina, koji je pred kraj školske godine često puta pevao:

Opa cupa, kolo igra,
Momak do devojke.
Opa cupa, ispit ide,
A ja imam dvojke.

Oni koji su ponavljali razred, obično su pevali guslarskim desetercem. Ne znam da li zato što se njime bolje izražava nacionalni bol. Tako je, na primer, onaj Živko, inače Užičanin, saznavši da mora ponavljati treći razred, ovako zacvileo:

Lele mene otsad pa doveka
Đe pogibo, za boga miloga,
Ni u boju niti na megdanu,
Nit od puške, niti ljuta noža,
Već od ruke profesora Luke,
Sa prokleta latinska jezika!

I ja sam svoju prvu pesmu napisao desetercem. Ne znam samo da li sam je zato napisao desetercem što sam ponavljao razred, ili sam ponavljao razred zato što sam napisao tu prvu pesmu.

I kao što se onaj što ga maločas navedoh inspirisao kuhinjom kao svojom sredinom, jer je verovatno gdegod posluživao; kao što se onaj popov sin inspirisao psalmima, a sviračev poskočicama, izvesno sam se i ja morao inspirisati ogovaranjem, kao sredinom u kojoj sam se kretao između mojih tetaka i strina. Moja prva pesma, koje se ja ne sećam dovoljno, rekonstruisana bi otprilike glasila:

Poranila gospođa Anica
U nedjelju prije jarka sunca,
Na kući je otvorila prozor,
Na prozor se mlada isturila,
Glavom šeta i levo i desno,
Očekuje Paju sekretara,
Jer će tuda u Načelstvo proći.

Pesma je napravila senzaciju, kao što je uostalom i red kad se jedan nov i mlad talenat javlja. Najviše su se u mojoi kući zgranuli i počeli uzvikivati: “Iju, iju, iju!” Ti uzvici nisu značili divljenje, već pre jednu preneraženost, kao kad bi, recimo, razbio veliko ogledalo u sali.

– Kako si mogao tako što napisati! – uzvikivale su sve tri tetke u jedan glas.
– Što da ne pišem kad je istina? – branio sam se ja.
– Iju, a otkud ti znaš da je to istina?
– Pa vi ste govorili.
– Ali, zaboga dete, ono što mi govorimo ne mora biti istina! – brani se srednja tetka.
– Iju, iju! Sad će još izići da smo mu mi kazali da napiše pesmu! – uzvikuje najstarija tetka, koja je inače u duši bila zadovoljna pesmom i koja će izvesno tu pesmu pustiti u cirkulaciju, starajući se da dopre i do ruku same gospođe Anice.

I, odista, pesma je doprla do gospođe Anice pre no što sam ja i slutio, i načinila čitav lom u dotle mirnoj apotekarovoj kući.

Gospođa je vriskala i valjala se po podu, čupala je kose, prevrnula je divan, razbila lampu, gađala je cipelom kućnog momka, ujela je apotekarskog pomoćnika i, najzad, ispila je čitav sifon sode da bi se otrovala. Apotekar je morao da se zakune pred ikonom svetoga Arhanđela Mihajla, svoje kućne slave, da će me kao mačku isprebijati.

Znajući da su apotekari uopšte krvožedni, a imajući pritom na umu da je gospodin Sima još i zakletvom na to vezan, ja sam morao uložiti sav trud i sve napore da izbegnem ove batine.

Zaobilazio sam ulice odlazeći u školu, preskakao plotove da bih izbio na drugu ulicu, provodio po čitave sate skriven na tavanu, i uopšte činio sve čime bi se mogao spasti nevidovne bede. Sedeći tako pogdekad satima na tavanu, razmišljao sam o zloj sudbini literata kod nas. Mesto da jednoga mladoga poetu okolina podrži i ohrabri, a ono, eto, ta ista okolina ga juri da ga bije. Zamislite, kada bi to bila opšta pojava, kada bi poete za svaku svoju pesmu morali izvlačiti batine! Verovatno bi u tom slučaju bilo vrlo malo pesama, ali ono što bi bilo, bar bi vredilo batina.

Kada je apotekar iscrpeo sve moguće načine da otkupi svoju zakletvu, kada je već počeo bio da postavlja i zasede, da se krije u razne kapije, da se iznenadno pojavljuje po ulicama koje nikako ne vode njegovoj kući, i kada je, najzad, uvideo da ja svaku njegovu poteru vešto izbegavam, da mu svaku zasedu pažljivo obilazim, rešio se on na druge i drukčije korake. Optužio me je direktoru gimnazije.

Izveli su me pred čitavo profesorsko veće, kao da sam u najmanju ruku spalio aleksandrijsku biblioteku. Svi ozbiljni, natmureni i brižno oborili glave, tako da sam ja dobio utisak kao da će me osuditi da budem živ spaljen na lomači, i već sam video masu sveta kako se skupila oko lomače, video sam moje tri tetke kako leže onesvešćene na zemlji, video sam Maricu, poštarevu ćerku, kako gorko plače, i video sam apotekara kako časti narod sirupom za pokoj duše moje.

Uze najpre reč direktor, obraćajući se ostaloj gospodi profesorima oko zelenog stola:

– Gospodo, u našoj se školi zacarila jedna ružna pojava, kojoj treba svim silama stati na put. Đaci su počeli da pišu stihove, i to ih pišu gde stignu, po knjigama, po školskim tablama i po zidovima.

Naročito su ispisani stihovima od vrha do dna zidovi u intimnim odeljenjima ove zgrade i ti su stihovi često bezobzirni. Eto, pre neki dan naredio sam famuluzu da izgrebe jedan stih koji se odnosio na vas, gospodine profesore, – obrati se direktor profesoru latinskog jezika – i u kome se odvratno govori o vašoj već poznatoj navici da popijete koju rakiju više no što vam dostojanstvu odgovara.

– A bove maiori discit arare minor! – gunđa u sebi latinac, hoteći kao da prebaci kolegama da su đački stihovi posledica njihovih ogovaranja.

– Pa onda, – nastavi direktor, – već sam ove godine dvaput krečio ta odeljenja zbog stihova koji se odnose na vas, gospodine katiheto, i na neku Rosu udovicu.

– To su oni iz trećeg razreda, da im… i – sasvim zaboravljajući da sam i ja prisutan sednici profesorskog veća, katiheta opsova kolektivnu majku trećem razredu gimnazije.

– Pa onda – nastavlja direktor i fiksira profesora zemljopisa – ne mogu da se setim, ali bilo je stihova i o drugoj gospodi nastavnicima…

– Ja ih se sećam – priskače profesor zemljopisa, osećajući šta je direktor hteo. – Bilo je, na primer, i ovakvih stihova:

Škola hladna k’o štenara.
Peći nikad tople nisu,
Mrznemo se na hemiji, istoriji, zemljopisu.
Mrznemo se isto tako i na matematiki,
A direktor školska drva šalje svojoj svastiki.

– Pre svega, to nije pravilno, moralo bi biti: matematici i svastici, jer slovo k pred i pretvara se u c, – objašnjava profesor srpskog jezika.
– A zatim, – dodaje gnevno direktor – nije ni istina, niti je uopšte bilo takvih stihova na zidu, no ste ih vi sami izmislili.
– Bilo je, i zbog tih stihova ste i naredili da se okreče ona odeljenja.
– Dabome, – dobacuje katiheta, – a ne zbog Rose udovice.

I nastaje jedna paklena gužva i podvikivanje, i lupanje pesnicom o sto, i jedva se na kraju krajeva setiše da sam i ja prisutan sednici i izguraše me iz kancelarije. Bura je i dalje trajala, kroz opštu larmu čule su se pogdekad reči: drva, Rosa, rakija, a po svemu sudeći, izgleda da je i onaj globus silazio sa direktorovog ormana i uzimao učešće u objašnjenjima. Najzad, kad se bura stišala, pozvan sam ja opet unutra, gde sam zatekao ozbiljna sva lica, kao da su do maločas raspravljali o nastavnim metodama.

Direktor opet poče:

– Gospodo, u našoj se školi zacarila jedna ružna pojava … – ali njegov uvod sad već nije bio dug, već je odmah prešao na samu stvar – … I pred nama je, evo, jedan od tih što piskaraju pesme, a koji je inače, prema školskom dnevniku, vrlo traljav, ili, bolje reći, rđav đak.

Svi profesori digoše glave, pogledaše me i svima im se razvukoše usne, kao da bi hteli reći: “Jest, znam ga, i kod mene je rđav đak”

– Jesi li ti napisao ovu pesmu? – otpoče isleđenje direktor i pokaza parče hartije, koje mu je verovatno apotekar dao.

U meni se toga trenutka pojavi očajna borba između dva bića, čoveka i poete. Čovek me uze savetovati da se prosto odričem pesme, da kažem da nije moja, već sam je od drugog čuo, recimo od moje najstarije tetke, i da izjavim svoju odvratnost prema tako ružnim pojavama: poeta uze da golica moju sujetu, uze me savetovati da se ne odričem svog prvenčeta, jer preda mnom leži velika budućnost. I kao što uvek u borbi između čoveka i sujete, ova druga pobeđuje, tako je i ovde bilo, te ja priznadoh direktoru da sam pisac pesme.

– Eto, gospodo, on priznaje! – okrete se direktor profesorskom kolegijumu.

– To mu može poslužiti kao olakšavajuća okolnost! – reći će profesor geografije, koji već četiri godine tera brakorazvodnu parnicu sa ženom, te pretenduje da je ušao u duh našega zakonodavstva.

– Pred nama je dakle jedan autentičan slučaj, i prema njemu treba primeniti što strožiju kaznu, kako bi ista poslužila kao primer i svima ostalima anonimnim piscima stihova po anonimnim mestima! – reče direktor, i ja ponovo sagledah lomaču i osetih plamen kako me liže, i videh tri onesvešćene tetke prostrte po zemlji, i videh Maricu uplakanu, i videh apotekara kako služi narod sirupom, za pokoj duše moje.

– Ja bih želeo da čujem i mišljenja gospode nastavnika po ovoj stvari! – nastavi direktor, i počeše da se nižu profesorska mišljenja, koja su otprilike ovako glasila:

Katiheta: Treba ga isterati iz škole, nek ide u tamburaše, pa nek izmišlja pesme! Ili, ako ne to, onda ga bar osuditi na jednonedeljni post.

Istoričar: On je učinio dva zločina. Jedan, manji, što je uvredio jednu apotekarsku porodicu, i drugi, veći: što je stih kojim je opevan Kraljević Marko, Sinđelić i Hajduk Veljko, oskrnavio opevajući Paju sekretara. Za ovo drugo ga treba kazniti.

Prirodnjak: Čovek se uzvišenošću osećaja razlikuje od životinje. Otuda, na primer, kod čoveka svih stupnjeva poezije, dok je magarac nema. Kao što je poznato magarci ne pišu pesme.

Ali biva pogdekad da ljudi pišu takve pesme da bi se moglo pomisliti da su ih magarci pisali. Prema takvim poetama treba primeniti iste metode koje se prema magarcima upotrebljavaju, tj.

treba im izvući uši. To bi se moglo i prema ovome mladome poeti učiniti.

Matematičar: Ja bih iz ove pojave izvukao koren, odnosno ne koren, nego bih ja izvukao jednu korist. Mi imamo ovde dve poznate količine: uvređenu apotekarsku porodicu, i pisca pesme, plus samu pesmu. Mi bismo iz tih poznatih mogli dobiti nepoznatu količinu, tj. saznati koji su oni ostali što pišu pesme o svojim profesorima.

Geograf: Ja bih njega u apsu, u školski podrum, pa da se potpuno uveri o pomračenju sunca. Jer takve su pesme kadre da bace ugarak u domaći život, i onda nije nikakvo čudo što kod nas ima toliko brakorazvodnih parnica.

Latinac: Mada Horacije veli: Pictoribus atque poetis quidlibet audendi semper fuit aequa potestas, ipak ovaj đački bezobrazluk premaša sve granice. Ja sam za vrlo strogu kaznu.

Nastavnik srpskog jezika: Njega na prvome mestu treba kazniti što nije zapetama odvojio sporedne rečenice koje se nalaze u glavnoj, a zatim: što nije na kraju druge strofe stavio tačku. Inače je stih, može se reći, dosta tečan; misao je u svemu izražena, i s obzirom na to, mogla bi se na njega primeniti i blaža kazna.

Posle ovako pribranih stručnih mišljenja, direktor mi se okrete, i posle nekoliko roditeljskih saveta, dočepa se mojih ušiju i poče ih tegliti (prirodnjakovo mišljenje), a zatim mi izreče kaznu: tri dana školskog zatvora (geografovo mišljenje).

Tako me je prva pesma oterala u aps, a to će me isto postići i sa poslednjom pesmom. Punih sedam godina ja sam se, mada me je to grdnih muka stalo, uzdržavao da pišem pesme, pa ipak sam jednog dana podlegao onome nagonu po kome se čovek rado vraća svome prvom grehu. Kada sam ovu drugu, odnosno poslednju pesmu napisao, ponovilo se gotovo isto što je bilo i kod prve. Nije me doduše jurio nikakav apotekar, ali su me jurili žandarmi; nisu me izveli pred direktora gimnazije, ali su me izveli pred predsednika prvostepenog suda.

– Jeste li vi pisac ove pesme? – pitao je predsednik onako isto kao i direktor.

– Jesam! – odgovorio sam, pošto je u meni opet sujeta pobedila čoveka. – Ali, molim vas, to je jedna šaljiva pesma, nema smisla shvatiti je tako ozbiljno.

– To je tačno, – veli predsednik – ali, vidite, krivični zakon za optužbu, – odgovara mi predsednik.

– Pa onda, – branim se ja dalje – ta pesma i ne odgovara potrebnim uslovima za jednu pesmu.

– Ali ona potpuno odgovara uslovima koje traži krivični zakon za optužbu, – odgovara mi predsednik.

– Pa onda, vidite, gospodine predsedniče, ja se u neku ruku osećam nevin, jer tu mi pesmu nije diktovala nikakva namera, već više jedan nagon.

– Da, da, razumem vas ja, prekide me predsednik – ali krivični zakon, vidite, baš taj nagon kažnjava.

– Čudnovato! – iznenađujem se ja.

Pošto me je na taj način predsednik upoznao sa svima dobrim stranama krivičnog zakona, izjavio mi je da me taj isti krivični zakon kažnjava sa dve godine tamnice za uvredu “Veličanstva”.

Eto, tad sam se zarekao da nikad više ne napišem pesme, i od tada pa do danas uporno održavam tu dijetu i da vidite, dobro mi zdravlju čuni!

Posted on Category:Književnost

Autobiografija: Hrišćanska nauka – Branislav Nušić

Učeći hrišćansku nauku, meni je neobično omilela neznabožačka vera. To dolazi verovatno otuda što nas je katiheta, koji nam je taj predmet predavao, tako nehrišćanski tukao da se ja i dan-danas u crkvi kad slušam propoved o hrišćanskom milosrđu, osvrćem na sve strane zazirući da me ne zvizne mitropolit pataricom ili đakon kadionicom. Ta je pojava jedan dokaz više da utisci iz rane mladosti ostavljaju vrlo dubok trag u duši.

Sećam se, na primer, da sam, zbog sedam mršavih krava izeo sedam tako debelih batina da o debelim kravama nisam smeo ni govoriti. Pa onda, Marija i Magdalena mal’ mi nisu došle glave.

Zbog ove poslednje, to jest zbog Magdalene, morao sam jedanput da svlačim pantalone pred celim razredom, da se povalim po klupi i da izdržim dvanaest udaraca po golome telu. Od toga doba uhvatio sam takav strah da ni docnije u životu, kad god bih sreo žensku koja se zove Magdalena, ja ne bih smeo pred njom da svlačim pantalone.

Bilo je i lekcija koje mi nisu pravile teškoće. Tako, na primer, Adam i Eva, bili su mi vrlo simpatični, verovatno sa svoje naivnosti, a možda i stoga što je prvi greh jedne žene uopšte simpatična stvar. Ali, dok su mi Adam i Eva bili simpatični, dotle su mi njihova deca pravila užasne malere. Zbog poznate firme “Kain & Avelj” izvukao sam triput batine. Jedanput zato što sam kazao da je Avelj ubio Kaina, drugi put što sam kazao da su Kain i Avelj bili apostoli, a treći put, ne sećam se, a čini mi se zato što sam kazao da je Kain prodao Avelja misirskirn trgovcima za trideset srebnika.

Na godišnjem je ispitu, razume se, bilo grdne smejurije.

Predsedavajući profesor hvatao se rukama za trbuh i uzvikivao:

“Idi, dete, dođavola, nisam se ovako slatko nasmejao već toliko godina!” – a ispitujući profesor, odnosno katiheta, triput je stezao pesnice i zaletao se na mene, ali se uvek uzdržavao s obzirom na svečanost trenutka. Jedva što mi je onako kroz zube pomenuo nešto oca i majku.

Razume se, kad sam se već jedanput zbunio da je posle sve išlo naopako. Tako, na primer, kad mi je katiheta postavio pitanje o Adamu i Evi, ne bi li me tom najlakšom i meni inače najsimpatičnijom lekcijom pomogao da se izvučem, ja sam počeo ovako:

– Adam i Eva bili su ljudi… prvi ljudi… Adam je bio prvi čovek, a Eva je bila prva žena. I oni su, kao prvi ljudi, živeli u raju.

I oni su vrlo lepo živeli, ali jednoga dana Adam zagrize Evu… zagrize Evu, i zbog toga mu gospod bog prebije jedno rebro… I zatim je, na zadovoljstvo predsedavajućeg, sve u tome tonu išlo. Ja sam na ispitu jednostavno izmešao stari i Novi zavet tako vešto kao što bi dobar kockar izmešao dva pakla karata. Katiheta me je dvaput zaustavljao da ne govorim, ali me je predsedavajući hrabrio i terao da nastavim, obraćajući se katiheti rečima: “Ama pustite ga, molim vas, da se bar slatko nasmejemo!”

Ja sam, kao što rekoh, strpao dvanaest Kristovih apostola u Nojev kovčeg; za Sodomu i Gomoru rekao sam da su to dva sveta hrama u kojima je Isus sa uspehom propovedao svoj nauk: “Ljubi bližnjeg svog!”; za Hrista sam još rekao da je četrdeset dana proveo u kitovoj utrobi pripremajući se za svoju božansku nauku; za deset zapovedi božjih sam rekao da ih je Juda prodao na gori Araratu, i najzad sam celu stvar završio time što sam, na pitanje šta znam o Pilatu, rekao da je Pilat sin Mojsijev, da je izrodio veliko pleme i, kad je taj posao svršio, da je oprao ruke.

Uostalom, ja ni danas ne razumem čega u svima ovim mojim odgovorima ima smešnoga i čemu se upravo predsedavajući profesor tada onako slatko smejao? Hrišćanska nauka za mene je – kao što je to za vrlo veliki broj hrišćana i dan-danas – bila jedna zbirka raznih čudnovatih i neverovatnih priča, i ja ne vidim da je to bio neki strahoviti greh izmešati sve te priče kao što sam to ja učinio. Ne vidim, naime, šta bi više o hrišćanstvu znao onaj koji bi sve priče ispričao onako kako su, one u knjizi zapisane?

Ali, ruku na srce, nije se naš katiheta zadržavao samo na biblijskim pričama; ulazio je on i u suštinu Kristove nauke, i upravo zbog te suštine mal’ ne izgibosmo svi do jednoga. Tako, na primer, on nam je govorio dugo i opširno o osnovnim načelima Kristove nauke. Mi smo vrlo pažljivo pratili njegova predavanja, to jest vrlo pažljivo smo posmatrali svaki pokret njegovih ruku bojeći se da ne zvizne koga.

Idućega časa, razume se, nastalo bi propitivanje onoga što smo prošloga časa slušali.

– Koje je prvo osnovno načelo Kristove nauke? – pita gospodin katiheta prvoga među nama sa kojim mu se sretne pogled.

Onaj grešnik diže se sa mesta i ćuti kao zaliven. Katihetu već podilazi gnev i ponavlja pitanje.

Đak uporno ćuti, sa istrajnošću prvih hrišćana pred sudom mnogobožačkih tirana.

– Koje je prvo osnovno načelo Kristove nauke, zvekane jedan!
– ponavlja gnevno katiheta, i već mu se stežu prsti u pesnice.

Pa kad đak ipak ne odgovara, on rukne:

– Milosrđe! – i tako nemilosrdno zvizne đaka po glavi da ovome pokulja mlaz svetlaca iz očiju. Tad se katiheta okreće drugome:

– Reci mi ti: koje je drugo osnovno načelo Kristove nauke?

Onaj se grešnik češe iza uveta i vrdara pogledom da po pokretu ruke katihetine vidi s koje li će ga strane da fljisne drugo osnovno načelo Kristove nauke.

– Ljubav prema bližnjem, magarčino jedna! – dere se katiheta kad ne dobije odgovor, a onaj grešnik pipa se po nosu da vidi nije li načelo ljubavi prema bližnjem obojeno crvenom bojom.

Treći đak, razume se, takođe ćuti na pitanje: koje je treće osnovno načelo Kristove nauke.

– Velikodušnost, uštvo jedna, ali za tebe je velikoušnost! – dere se katiheta i tegli grešniku uši kao da se dočepao krajeva hozentregera.

Mi ostali premrli živi. Ima nas trideset i četvoro u razredu, i ako Kristova nauka ima slučajno trideset i četiri osnovna načela, vidimo da ćemo izginuti svi kao prvi hršćanski mučenici bačeni u arenu na milost i nemilost divljih zverova.

Eto u takvim prilikama ja sam zavoleo mnogoboštvo i žalio sam što nismo ostali u toj veri. Prvo: što više bogova, to manje osnovnih načela; drugo: mnogi bogovi ne mogu nikada biti tako opasni kao jedan jedini bog, i treće: kad bi bili u mnogoboštvu, ne bi se u gimnazijama učila hrišćanska nauka.

Posted on Category:Književnost

Autobiografija: Druga ljubav – Branislav Nušić

Prva je ljubav onaj požar za koji policijski raport veli da mu je uzrok nepoznat. Ona se pali čim se ukreše, kao palidrvce, i gasi se sama, kao dogoreo alkohol u špiritusnoj lampi.

Prva ljubav liči na onaj svrab kod mladog ovna, koji nabada prvi predmet koji sretne ne bi li počešao rogove koji mu se pomaljaju.

Prva je ljubav ujed komarca, koji ne inficira krv, već te samo natera da se počešeš.

Prva je ljubav jedna vrsta regrutacije, pri kojoj se neko oglasi za sposobna, s tim da odsluži rok kad bude pozvan.

Prva ljubav je opasna samo kada je ujedno i poslednja. Druga ljubav je u stvari prva.

U drugoj ljubavi čovek se oseća kao da ponavlja razred, poznati su mu svi predmeti, a ipak nema pouzdanja da će ispit položiti.

Druga je ljubav nedolečena bolest, koja se sa nepažnje rekonvalescenta povratila.

Druga je ljubav odsluženje roka u stalnom kadru, obaveza za sve koji misle da stupe u državnu službu.

Ali, i bez obzira na sve ove mudre reči o prvoj i drugoj ljubavi, kod mene se prva ljubav javila kao pokušaj a druga već kao navika. Posle tragedije kojom se završila moja prva ljubav, ja sam osećao potrebu da se opet u nekog zaljubim. Tražio sam na sve strane u koju bih se zaljubio, i kada sam jednoga dana sreo pred školom jedno plavo devojče koje gorko plače, odlučio sam da se u nju zaljubim.

Kaže se: devojka koja plače ima osećaja, žena koja plače nema ih. To me je opredelilo da se zaljubim u devojče sa osećajima.

Plavo devojče zvalo se crnomanjastim imenom Marica, i ja ga upitah:

– Zašto plačeš, Marice?

Ona bolno zajeca i ispovedi mi se:

– Gospođica me pred celim razredom nazvala guskom… rekla mi je da sam glupa guska… i sve se smejale… i…

– Pa to nije ništa! Zbog toga ne vredi plakati. Šta je to guska, ništa! O, koliko puta je meni profesor, pred celim razredom, rekao da sam glupi magarac, a magarac je mnogo krupnija stvar nego guska. Pa eto, ništa. I tvojoj učiteljici, kad je bila mala rekla je njena učiteljica da je glupa guska, pa eto, ona je danas učiteljica.

Izgleda da su moje reči utehe blagotvorno delovale na dušu plavog devojčeta. Ona diže uplakane oči i pogleda me sa puno pouzdanja, tako da sam ja u tome trenutku osetio dužnost da nastavim tešiti je.

– Pa onda… guska… – nastavih, tražeći šta bih još mogao kazati – Guska baš nije ništa tako… to nije uvreda. Eto, ja, na primer… ja volim gusku.

Ona me pogleda značajno, hoteći valjda da pronikne nije li to izjava ljubavi.

– Jest, ja volim gusku, – nastavih, ne bih li iskoristio i sam to kao izjavu ljubavi. – Naročito volim batak.

– Kako batak? – upita plavo devojče iznenađeno. – Pa tako, kad majka ispeče gusku na pirindžu, ja uvek tražim batak.

Sutradan sam opet sreo plavo devojče, i zatim gotovo svakoga dana. Mi smo se voleli i bez izjave ljubavi. Ona je moje reči utehe kojima sam joj prvi put prišao, smatrala već kao izjavu ljubavi. Ta se pojava javlja i kod udovica, koje često puta reči utehe smatraju već kao izjavu ljubavi. A u plavoga je devojčeta bilo već udovičke sentimentalnosti, jer kao što mi je docnije priznala, ona je pre mene volela jednoga đaka prvoga razreda gimnazije.

Iako smo se sastajali svaki dan posle škole, i ja je pratio do kuće, osećali smo ipak potrebu da se sastanemo nasamo. Ljubav samo onda ima prave draži kad se zaljubljeni sastanu nasamo.

Ugovorili smo da se sastanemo u četvrtak posle podne, na starom groblju. Groblje je, kao mesto sastanka, nekako odgovaralo zaljubljenoj plavoj devojci s osećajima i zaljubljenome mladom momku koji voli batak od guske.

Sastali smo se i razgovarali, razgovarali dugo i mnogo.

Govorili smo o ispitima, o njenoj gospođici kako je stroga.

Kazivala mi je zatim da je njena mama danas za ručak pravila punjene tikvice, a ja sam joj se hvalio da smo mi sinoć imali štrudlu sa sirom. Razgovarali smo još o nekim stvarima, a zatim smo se rastali.

Sastanak nam je, kao što se vidi, bio sasvim uzaludan, jer na takvim sastancima treba govoriti ljubavne reči, a mi smo razgovarali ono što smo mogli i ulicom kad je pratim do kuće.

Ali je teškoća ležala u tome što ni ja ni ona nismo znali ljubavne reči. Lupao sam glavu nekoliko dana kako li bih došao do ljubavnih reči, i najzad mi pade na pamet jedna knjiga koju moja tetka čita svako veče, i pri čitanju uzdiše i plače, a kad svrši čitanje, stavlja knjigu pod jastuk. U toj knjizi mora da ima ljubavnih reči, jer samo pri čitanju takvih knjiga matore devojke plaču.

Ukrao sam dakle jedno popodne tu dragocenu knjigu, zavukao se u šupu i počeo je brižljivo prelistavati, zaustavljao sam se naročito na stranama koje su ovlažile tetkine suze, i na takvoj jednoj strani nađoh odista puno ljubavnih reči, i, što je još mnogo zgodnije, govorili su ih jedno drugom dvoje zaljubljenih koji su se sastali na groblju. Ovako je otkrilike glasio taj razgovor u knjizi, između Don Rodriga Montega i Huane, sirote devojke, grobareve pastorke:

Don Rodrigo: Devojko! Ispovedam ti se ovde, pred ovim mrtvim svedocima, da je moja ljubav iskrena i duboka, kao što je tuga koja na ovim mrtvim poljima počiva.
Huana: Ah, kad bih smela tim rečima verovati!

Don Rodrigo: Te reči teku sa usana i iz duše jednoga plemića, kome je reč svetinja, a zakletva ravna veri.
Huana: Toliko je za mene sreće u tvojoj ljubavi, da ja nemam dovoljno hrabrosti toj sreći da se podam.

Don Rodrigo: Al’ imaj bar hrabrosti reći ono što ti duša oseća…
Huana: Volim te!

Don Rodrigo: Ah, draga moja Huano!
Huana: Slatki moj Rodrigo!

Sve, su to bile reči kao napisane za nas. Prepisao sam lepo u dva egzemplara i knjigu ostavio opet pod tetkin jastuk. Zatim sam jedan prepis dao Marici, a drugi zadržao sebi, da do idućeg četvrtka naučimo napamet kako bismo i mi mogli na groblju govoriti ljubavne reči.

Kada smo se idućega četvrtka sastali, prvo što sam je zapitao bilo je:

– Jesi li naučila ono?
– Jesam!

– Daj da te slušam!

Divno je znala, od reči do reči napamet. Zatim sam ja njoj dao moj prepis da me sluša, i mada sam po navici, koju sam u školi stekao, mucao malo, ipak sam znao dosta dobro. I onda, kad smo već obezbedili da sve glatko ide, počeli smo kazivati jedno drugome ljubavne reči, isto onako kao Don Rodrigo Montega i Huana, sirota devojka, grobareva pastorka.

Cela stvar je neobično uspela, izgledali smo kao odistinski ljubavnici. Ona je vrlo slatko izgovarala ono: “Volim te!”, a i ja nisam mucao kad sam kazao: “Oh, draga moja Huana!” I meni se i njoj dopalo i odlučili smo da stvar u tom smislu nastavimo.

Odmah dakle posle ovoga sastanka, ja sam prepisao iz ove knjige drugo mesto, koje je bilo još mnogo bolje, i dao ga Marici da ga za idući četvrtak nauči.

Ah, kako bi tek taj četvrtak uspeo, ali – ja nisam otišao na groblje, gde me je plavo devojče očekivalo više od jednog sata.

Nisam mogao da naučim ljubavnu lekciju napamet i postupio sam isto onako kao što bi u školi u takvome slučaju postupio, – izostao sam sa časa. Bolje je dobiti otsustvo, no jedinicu, mislio sam ja, zaboravljajući da su otsustva u ljubavi najopasnija stvar.

No drugačije nije moglo ni biti, čim su se u našu ljubav uvukle lekcije. Čak i ljubavi koje se brakom svršavaju, lekcije su kadre upropastiti, te neće zar moju, kad se zna da sam ja prema lekcijama imao istu odvratnost kao i prema kininu, i kad se zna da su mene uvek silom terali da progutam lekciju kao god i kinin.

A šteta je velika što nisam mogao otići na sastanak, jer u ovoj drugoj lekciji, koju smo imali da izgovorimo jedno drugom prilikom sastanka, bilo je mnogo slađih ljubavnih reči. Don Rodrigo je svoju reč završavao ovim: “Odi, ‘odi, ljubljena Huana, na moje grudi, nasloni tvoje usne na moje, neka nam se kroz prvi poljubac sliju duše jedna u drugu!” – i zatim su se, iza jednoga nadgrobnoga spomenika, dugo grlili i ljubili. Ali, kao što bi mi to mesto bilo neobično slatko, bilo je i jedno smrtonosno mesto u toj lekciji, koje mi je bilo nemoguće naučiti napamet. Naime, Don Rodrigo, da bi uverio Huanu u svoju ljubav, dovodi je do spomenika, na grobu svoga dede, i ovako joj se zaklinje:

– “Kunem ti se imenom Don Alguacila od La Fuente, koji vodi poreklo od znamenitoga Kastilijanca Don Hiacinta Huneca de Korkuele, koji je lično svojim mačem odsekao glavu Muhamed abu-Sahibu Barbarosi, a čiji je unuk, Don Pelazio od Mondoneda, sa Špancima iz Kastilje, opkolio Grenadu i proterao preko Gibraltara Abu-Abdalu Boabdila!”

Možete misliti šta je za mene bilo naučiti tako vratolomnu lekciju, za mene koji sam šest meseci lomio jezik da naučim reč Artakserkses i koji sam, zbog misirskog kralja Uzprtezena triput dobio dvojku.

Razume se, kad sam izostao na zakazani sastanak, počeo sam da izbegavam plavu devojku, a kada sam se jedanput ipak odvažio da joj izađem na oči, bilo je dockan. Plavo devojče zaljubilo se u drugoga.